ULOGE:
Laszlone Horvath (Irén),
László Horváth (Laci),
Gábor Ifj. Kun (Gabi,
Lacina sestra),
Gaborne Kún (Lacina majka)

SCENARIJ:
Béla Tarr

FOTOGRAFIJA:
Ferenc Pap

GLAZBA:
János Bródy,
Mihály Móricz,
Szabolcs Szörényi,
Béla Tolcsvay,
László Tolcsvay

MONTAŽA:
Anna Kornis

Sadržaj:

U Budimpešti tijekom druge polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, mlada Irén i njezin suprug Laci suočavaju se s brojnim problemima. U braku su već sedam godina, roditelji su temperamentne kćerkice Kristi, a zajednički život s Lacijevim roditeljima sve im teže pada. U malenom jednosobnom stanu žive s Lacijevim mrzovoljnim ocem, tvorničkim radnikom, i ogorčenom majkom, a tu su i Lacijev neodgovorni i nezaposleni brat Gábor te sestra tinejdžerica. Nakon što se Laci vratio s dvogodišnjeg odsluženja vojnog roka, u tijesnom stanu među njima često dolazi do svađa, a zbog svega toga Irén intenzivno razmišlja o načinima na koje bi ona i suprug s kćeri mogli riješiti svoje stambeno pitanje. Stoga ona često obilazi socijalnu službu i razgovara sa socijalnim radnicima, koji joj objašnjavaju da se do stanova dolazi izuzetno teško, jer za njih aplicira čak 14 tisuća kandidata, a dodjeljuju se samo jednom godišnje, te bi ona i Laci morali čekati barem tri godine. Odnosi među ukućanima dodatno će se pogoršati kad Lacijev otac počne Irén nazivati kurvom te sina uvjeravati da mu je ona nevjerna.

Obiteljska socijalna drama koja je na Međunarodnom filmskom festivalu u Mannheim-Heidelbergu 1979. godine ovjenčana glavnom festivalskom nagradom, ravnopravno sa sjajnom humornom dramom El Super (Stan) Leona Ichasoa i Orlanda Jiméneza Leala, debitantsko je scenarističko i redateljsko ostvarenje Béle Tarra. Film koji je osebujni umjetnik sklon radikalnim artističkim i izvedbenim postupcima realizirao u dobi od 22 godine prvi je segment njegove tzv. „proleterske trilogije“ koju zaokružuju naslovi Autsajder i Ljudi iz radničkih baraka, a koju obilježavaju bavljenje urbanim pričama s naglaskom na socijalnim i ekonomskim temama radništva, skromni proračuni, suradnja s neprofesionalnim glumcima, dijaloške improvizacije, intenzivno korištenje krupnih planova i uglavnom konvencionalni montažni ritam. U djelu u kojem je iskazao afinitet prema tradiciji europskog modernističkog naturalizma, direktnom filmu te ostvarenjima Johna Cassavetesa i Roberta Altmana, Tarr je već najavio i neka obilježja svog kasnijeg autorskog prosedea poput dugih kadrova i scena, ekspresivne crno-bijele fotografije te posvećenosti filmskom vremenu i tretmanu vremena na filmu. U svim naslovima „proleterske trilogije” Tarr se bavi svakodnevicom frustriranih i nerijetko očajnih protagonista situiranih u klaustrofobičnom okruženju koje im otežava komunikaciju i potencira agresivnost, pri čemu su muškarci uglavnom postulirani kao nezreli i neodgovorni pojedinci, a žene kao emotivne i sućutne osobe nerijetko izložene pasivnoj opresiji od strane muževa.

c/b, 108'