ULOGE:
Clara Calamai (Giovanna Bragana),
Juan de Landa (Giuseppe Bragana),
Massimo Girotti (Gino Costa),
Dhia Cristiani (Anita),
Elio Marcuzzo,
Vittorio Duse

SCENARIJ:
Luchino Visconti,
Mario Alicata,
Giuseppe De Santis,
Gianni Puccini (prema romanu Jamesa M. Caina)

FOTOGRAFIJA:
Domenico Scala,
Aldo Tonti

GLAZBA:
Giuseppe Rosati

MONTAŽA:
Mario Serandrei

Sadržaj:

Lutalica Gino Costa stiže u seosku gostionicu gdje upoznaje Giovannu, suprugu gostioničara Giuseppea Bragane. I Gino i Giovanna ljudi su bez nade, a ona uz to i zanemarena od sirovog supruga, te osjete međusobnu privlačnost koja preraste u ljubav. Međutim Gino ne vjeruje u budućnost tog odnosa te odlazi, ali ga Giuseppe, koja ne zna da su njegova supruga i Gino ljubavnici, nagovori da se vrati. Veza Gina i Giovanne postaje sve strastvenija te njih dvoje odluče ubiti Giuseppea. Gina ipak muči grizodušje, a i nije posve siguran u Giovannine motive…

Joseph M. Cain svoj je debitantski roman Poštar uvijek zvoni dvaput objavio 1934. i njime postao jedan od prvaka takozvanog tvrdokuhanog krimića. Desetak godina kasnije, Luchino Viconti redateljski je debitirao drugom adaptacijom tog utjecajnog djela (prvu je 1939., pod naslovom Posljednje okretanje, u Francuskoj režirao Pierre Chenal, a najpoznatija je verzija Boba Rafelsona iz 1981. s Jackom Nicholsonom i Jessicom Lange), međutim njegova je prilagodba, naslovljena Opsesija, ostala nepotpisana jer je snimljena bez plaćanja autorskih prava, što je bila posljedica svjetskog rata u kojem su fašistička Italija i Sjedinjene Države bile sukobljene strane (Visconti je roman pročitao u francuskom prijevodu koji mu je na čitanje dao slavni režiser Jean Renoir dok je 1930-ih boravio u Francuskoj, a film će zbog problema s autorskim pravima biti pušten u široku distribuciju izvan Italije tek 1976.). Ambijentiran u provinciju, posve prožet sumornim tonovima i osjećajem beznađa, takozvane razlivene naracije sporog tempa s dominacijom dugih kadrova snimljenih u srednjem planu, povremeno uz uporabu dubinske kompozicije, film je odudarao od svega što je talijanska kinematografija proizvodila u vrijeme fašizma, napose svojim čvrstim realističkim utemeljenjem i atmosferom turobnosti, kao i povezivanjem egzistencijalnog očaja i erotske strasti. To je bilo posve protivno fašističkoj ideologiji te je režim, a u tome ga je poduprla i Crkva, zabranio film nakon premijere, zaplijenio i uništio njegove kopije, no Visconti je srećom uspio spasiti negativ iz koje su kasnije napravljene nove kopije. Opsesija se obično navodi kao prvi neorealistički film, iako o tome ima dosta prijepora, a tako ga je izvorno nazvao jedan od njegovih scenarista, filmski kritičar, kasnije i režiser, na špici nepotpisani Antonio Pietrangeli (nepotpisani scenaristički suradnik bio je i slavni književnik Alberto Moravia, a među potpisanima, uz Viscontijevo, najpoznatije je ime Giuseppea De Santisa, također budućeg neorealističkog prvaka i režisera jugoslavenskog filma nominiranog za Oscara, Cesta duga godinu dana).

c/b, 140'