ULOGE:
Tomislav Gotovac,
Svetlana Gligorijević,
Vukica Đilas

SCENARIJ:
Lazar Stojanović

FOTOGRAFIJA:
Branko Perak

Sadržaj:

Zagrepčanin Tom, underground filmaš i performer, životari u Beogradu uz pomoć raznih žena s kojima se upušta u kratkotrajne odnose. Nakon što ga je napustila luckasta američka djevojka, koja je pjevala pjesmu Plastic Jesus, splete se sa ženom čiji je muž u inozemstvu. Istovremeno, održavaju se studentske demonstracije u kojima se zahtjeva vjernost izvornim komunističkim idealima i kritizira takozvana crvena buržoazija, odnosno vladajuća elita koja se otuđila od radničke klase čije interese navodno zastupa…
 

Diplomski rad Lazara Stojanovića na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, Plastični Isus snimljen je 1971., u vrijeme kad je liberalizacija u socijalističkoj Jugoslaviji, što je uključivalo i nacionalističko bujanje u nekim sredinama (hrvatski masovni pokret), dosegla vrhunac. Njezin reprezentativan izraz na filmu bio je takozvani crni talas, najsnažnije razvijen u srpskoj kinematografiji, s vrhunskim autorima kakvi su bili Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović. Obojica su bili profesori na Akademiji, a Petrović, čiji su filmovi Tri i Skupljači perja nominirani za Oscara, a potonji osvojio i drugu glavnu nagradu u Cannesu, bio je Stojanovićev mentor. Stojanović, u to vrijeme u svojim kasnim dvadesetim godinama, rado se družio sa sedam godina starijim Tomislavom Gotovcem koji je iz Zagreba došao na beogradsku Akademiju na studij filmske režije, i koji je u kinoklubaškim krugovima već imao status legende, ponajprije zahvaljujući svojoj takozvanoj beogradskoj trilogiji Pravac, Kružnica i Plavi jahač, kojom je postao jedan od inauguratora strukturalističkog filma u svjetskim razmjerima.

Gotovac i Stojanović kao studenti 1969. zajedno su režirali srednjemetražni dokumentarni film s kolažnim elementima Zdrav podmladak, da bi dvije godine potom Gotovac bio središnja figura Stojanovićeva dugometražnog debija Plastični Isus. Bilo je to ostvarenje koje se jako naslanjalo na iskustvo Dušana Makavejeva, još jednog prvaka crnog talasa, u korištenju postupka kolažiranja – miješala se igrana građa s dokumentarnim arhivskim materijalima odnosno takozvanim found footageom, a na Makavejeva se naslanjalo i seksualnom provokativnošću, dok je ona društveno-politička bila podrazumijevajuća za cijeli jugoslavenski crni film.

Ipak, Stojanović je s političkom subverzivnošću otišao najdalje, zajedno s dvije godine prije nastalim ostvarenjem Zaseda spomenutog Živojina Pavlovića: asocijativnom montažom povukao je paralelu između partizana i četnika, što je za ono vrijeme bila radikalna blasfemija, ali usudio se i ono što nitko ranije nije – implicitno je, ali dovoljno jasno, ponovo se koristeći montažnim povezivanjem, ironizirao samog Josipa Broza Tita, sugerirajući da je nedodirljivi jugoslavenski politički autoritet, 'najveći sin naših naroda i narodnosti', zapravo iznevjerio svoje mladenačke ideale na koje se sad pozivaju pobunjeni studenti spram kojih milicija provodi nesmiljenu represiju.

Nije nikakvo čudo da je film prije ikakvog javnog predstavljanja, a kamoli kino distribucije, zaplijenjen, a Stojanović je postao prvi i jedini jugoslavenski filmski režiser koji je zbog svog filmskog rada osuđen, i to na tri godine zatvore, od kojih je sve tri i odslužio. Aleksandar Petrović kao njegov mentor dobio je otkaz i filmsku je karijeru nastavio u inozemstvu, a kao kolateralna žrtva pao je i Pavlović, koji je filmsku karijeru nastavio u Sloveniji.

Plastični Isus danas je prije svega zanimljiv kao dokument jednog vremena, društveno-političkog i umjetničkog. Svjedoči sklonost radikalnim neoavangardističkim poetikama u prije svega srpskom segmentu jugoslavenske kinematografije, u konkretnom slučaju povezivanju iskustava sovjetske avangarde i američkog undergrounda. Također, to je prvi jugoslavenski film s prizorom potpune frontalne muške obnaženosti (Tomislav Gotovac dok izvodi u jugoslavenskim uvjetima pionirski performans obnaženog trčanja ulicama Beograda) i muško-muškog ljubljenja. Film sadrži i prizore potpune ženske obnaženosti, a od kultnih figura u njemu se uz Gotovca pojavljuje underground filmašica Vukica Đilas, kći nekadašnjeg komunističkog prvaka, a u ono doba već svjetski slavnog disidenta Milivoja Đilasa, kao i uskoro proslavljeni kazališni redatelj Ljubiša Ristić, čije je vjenčanje postalo sastavni dio filma.

Plastični Isus prvi je put u Jugoslaviji javno prikazan 1990., a u inozemstvu 1991. na prestižnom festivalu u Montrealu, gdje je dobio nagradu FIPRESCI međunarodne federacije kritičara. Dijelova filma Tomislav Gotovac koristio je u svom srednjemetražnom kolažnom ostvarenju Dean Man Walking iz 2002. godine.      

Autor komentara: Damir Radić 

c/b i boja, 74'