ULOGE:
Sandra Peabody,
Lucy Grantham,
David A. Hess,
Fred Lincoln,
Jeramie Rain,
Marc Sheffler

SCENARIJ:
Wes Craven,
Ulla Isaksson

FOTOGRAFIJA:
Victor Hurwitz

GLAZBA:
David Hess

MONTAŽA:
Wes Craven

KOSTIMI:
Susan E. Cunningham

Sadržaj:

Mari želi proslaviti svoj 17. rođendan odlaskom na koncert u New York s prijateljicom Phyllis. Djevojke su iz provincije i u velegradu žele kupiti marihuanu, te tako upoznaju Juniora, ne znajući da je on sin upravo iz zatvora pobjeglog silovatelja i serijskog ubojice Kruga Stilloa. Junior ih odvede u stan gdje se nalaze Krugo i još dvoje psihopata – promiskuitetna sadistica Sadie te zlostavljač djece i ubojica Fred. Istovremeno, ne znajući u kakvoj im je opasnosti kći, Marini roditelji u svojoj obiteljskoj kući pripremaju joj rođendansku zabavu…
 

Diplomirani psiholog i anglist s magisterijem iz filozofije i kreativnog pisanja, Wes Craven počeo se praktično baviti filmom snimajući, režirajući i montirajući pornografske uratke pod raznim pseudonimima. Početkom 1970-ih udružio se sa Seanom S. Cunnighamom, filmašem sličnog profila i budućim tvorcem glasovitog Petka 13., te službeno redateljski i scenaristički debitirao Zadnjom kućom nalijevo koju je Cunningham producirao. Riječ je bila o izrazito niskobudžetnom hororu snimanom na tzv. gerilski način i garniranom seksualnim elementima, a ogromna količina eksplicitnog, osobito seksualnog nasilja šokirala je tadašnju javnost – bilo je i zahtjeva da se film povuče iz distribucije, optužbi da senzacionalizira nasilje, ali bilo je i onih koji su ga branili tvrdeći da osuđuje nasilje upravo inzistiranjem na njegovom eksplicitnom prikazivanju, suočavajući tako publiku s tim što nasilje zaista jest.

Ondašnja kritika gotovo unisono ga je pokopala kao jeftino eksploatacijsko ostvarenje, no ona današnja uglavnom ga smatra intrigantno provokativnim uratkom koji je pomjerao granice prikazivog na najosjetljivijem području (seksualnog) nasilja. Craven je njime, nepotpisano ali upućenima posve jasno, zapravo reinterpretirao svoj omiljeni film, Djevičanski izvor Ingmara Bergmana, intenziviravši naturalistički pristup i dodavši začin groteske. Takvom intertekstualnošću bio je pionir filmskog postmodernizma, a u sljedećim desetljećima postat će i jedan od njegovih prvaka, samo što će mu tada, srećom, to biti i priznato.  

Autor komentara: Damir Radić

boja, 84'