ULOGE:
Forest Whitaker (Duh Pas),
John Tormey (Louie),
Cliff Gorman (Sonny Valerio),
Dennis Liu (vlasnik kineskog restorana),
Frank Minucci (Veliki Angie),
Richard Portnow (Zgodni Frank)

SCENARIJ:
Jim Jarmusch

FOTOGRAFIJA:
Robby Müller

GLAZBA:
RZA

MONTAŽA:
Jay Rabinowitz

Sadržaj:

New York. Duh Pas plaćeni je ubojica koji godinama radi za mafiju nakon što mu je lokalni mafijaš Louie spasio žvot. Sebe smatra samurajem, pa i živi po samurajskom kodeksu koji uključuje potpunu odanost gospodaru, u njegovom slučaju Louieju. Louie mu daje novi zadatak: treba ubiti gangstera Lijepog Franka koji seksualno opći s kćerkom lokalnog šefa mafije, Varga. Duh Pas izvrši zadatak, ali tek naknadno shvati da je svjedokinja ubojstva Vargova kći. On je ostavlja živom, ali Vargo i njegov suradnik Sonny Valerio odluče ga se riješiti, kako ne bi bili umiješani u dotično ubojstvo koje su naručili…

Nakon prethodnog, vrlo specifičnog iskoraka u žanrovski film (vestern) Mrtvim čovjekom , Jim Jarmusch nastavio je sa žanrovskim propitivanjem, okušavši se na svoj sasvim osebujan način u kriminalističkom filmu, preciznije (humorno-meditativnom) gangsterskom trileru. Sam Jarmusch žanrovsko je određenje još usložnio nazivajući svoj film gangsterskim hip-hop samurajskim eastern vesternom, a složenost je ključna riječ pri razmišljanju o Putu samuraja, jer ona kao da je u njemu programski prisutna. Tako uz žanrovsku uslojenost imamo i onu svijeta naslovnog junaka, crnačkog plaćenog ubojice Duha Psa (sugestivni Forest Whitaker koji je jednom već glumio profesionalnog ubojicu u također nezavisnom filmu Dnevnik plaćenika). On u sebi spaja afroameričkog gangstu (ikonografija, glazba) i japanskog samuraja (živi po napucima samurajskog priručnika iz 18. stoljeća Hagake: Put samuraja), ali uz to pokazuje i ekološku osviještenost (očito teži životu u dosluhu s prirodom, ljubitelj je ptica, a usputnom likvidacijom dvojice krivolovaca koji su ubili medvjeda demonstrira čak i aktivističku djelatnost) te sklonost multikulturalnosti (ne samo da živi prema japanskom samurajskom kodeksu, po kojem onog tko mu je spasio život smatra gospodarem, a to je, zanimljivo, italoamerički mafijaš, nego mu je najbolji prijatelj Haićanin koji govori samo francuski); u njegovu svijetu nema ni generacijskih ograda, pa tako u njega s punim uvažavanjem pripušta i načitanu afroameričku djevojčicu Pearline.

Duh Pas sebe i svog gospodara Louieja naziva gotovo izumrlim pripadnicima različitih prastarih plemena, i on i mafijaši s kojima će se obračunati potječu iz stare škole (evidentna asocijacija na vesterne, osobito Peckipahove, koji su tematizirali zalaz starog svijeta Divljeg zapada), no ipak, pored samurajske sablje i goluba pismonoša, Duh Pas ne samo da odlično barata vatrenim oružjem najnovijeg datuma, nego je i vrlo vješt s najsuvremenijom tehnologijom, koju u filmu predstavlja njegov alarmni dekoder i prisluškivač telefonskih razgovora. I tu je prisutna složenost koja poručuje uzmi od novog doba ono što ti može biti korisno, ali ne mijenjaj svoju bit.

Nedvojbeno, upravo je Jim Jarmusch u mnogome Duh Pas. Holivudski novac uzet će samo ukoliko može biti komplementaran njegovoj umjetničkoj i životnoj esenciji, u suprotnom ne znači mu ništa. U tome nema postojanijeg autora na čitavoj američkoj nezavisnoj sceni i mnogo šire, i stoga zaslužuje svako poštovanje. Put samuraja jedan je od njegovih najboljih filmova; istina, može mu se prigovoriti određena doza manirizma (ponajprije u motivu raznojezičnog prijateljstva), a možda bi bilo bolje i da trilerno-meditativna atmosfera nije razbijana komičnim ekskursima (u tipično jarmuschovski pomaknutim humornim situacijama pokatkad ima nategnutosti, ali i sjajnih trenutaka); no sve su to usputni prigovori filmu koji gledateljima daruje ono najvažnije - poseban, autorski vrlo prepoznatljiv svijet. Put samuraja svjetsku je premjeru imao u glavnom programu festivala u Cannesu, na festivalu A kategorije u Tallinnu osvojio je nagradu publike, a znameniti francuski filmski časopis Cahiers du cinéma svrstao ga je na deveto mjesto svoje liste najboljih filmova godine.

boja, 116'