ULOGE:
Jasna Đuričić (Aida Selmanagić),
Izudin Bajrović (Nihad Selmanagić),
Boris Ler (Hamdija Selmanagić),
Dino Bajrović (Sejo Selmanagić),
Johan Heldenbergh (pukovnik Karremans)

SCENARIJ:
Jasmila Žbanić (prema knjizi Hasana Nuhanovića)

FOTOGRAFIJA:
Christine A. Maier

GLAZBA:
Antoni Lazarkiewicz

MONTAŽA:
Jaroslaw Kaminski

Sadržaj:

Ulaz na ovu projekciju je moguć samo uz pozivnicu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u suradnji s kojim je program realiziran.

Više informacija na: vbnmgz.hr/dani-bosanskohercegovacke-kulture-2021

Sredovječna Aida Selmanagić prevoditeljica je pri bazi Ujedinjenih naroda u Potočarima, koja tijekom ljeta 1995. godine shvaća da će mještane obližnje Srebrenice ubrzo zadesiti tragedija nezamislivih razmjera. Dok se gradu približavaju postrojbe srpske vojske predvođene generalom Ratkom Mladićem i njegovim ciničnim i grubim suradnikom Jokom, Aida posreduje na sastanku srebreničkog gradonačelnika i u bazi smještenih nizozemskih vojnika predvođenih pukovnikom Karremansom i bojnikom Frankenom. Dok ju nizozemski časnici uvjeravaju da će sve biti u redu i da mještani mogu biti mirni, jer su iz UN-a srpskoj strani poslali ultimatum da će u slučaju njihova ulaska u grad doći do zračnih udara po njihovim položajima, Aida je svjesna da je to tek načelna i realno jalova prijetnja, te da mora poduzeti sve da bi spasila svog supruga Nihada te sinove Hamdiju i Seju. No ona je itekako svjesna i da, dok srpski vojnici već ulaze u grad, ima sve manje vremena i da mora biti spremna i na očajničke korake.

Ratna drama koja je 2021. godine kao kandidat BiH ušla u najuži izbor od 5 filmova nominiranih za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, koja je iste godine prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji kao i u konkurencijama prestižnih festivala u San Sebastiánu i Sevilli, te koja je nagrađena na festivalima u Sofiji, Vilniusu, Rottrdamu, Miamiju, Jeruzalemu, Luxemburgu, Götteborgu i Fribourgu, najambicioznije je, najpromišljenije, najzaokruženije i u većini izvedbenih segmenata najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri scenaristice i redateljice Jasmile Žbanić. Djelo nominirano za britansku filmsku nagradu BAFTA u kategorijama najboljeg redatelja / redateljice te također najuspjelijeg filma s neengleskog govornog područja, imponira odmjerenošću, staloženošću te izbjegavanjem prejakih gesta, plakatnog angažmana i sve do završnice odveć doslovnih poruka, čemu je autorica bila sklona u svojim prethodnim ostvarenjima. Aidu iz naslova impresivno interpretira Jasna Đuričić (Krugovi Srdana Golubovića, postratna psihološka drama Muškarci ne plaču Alena Drljevića), a ženu koja je dijelom utemeljena na stvarnom muškom liku, prevoditelju koji u srpnju 1995. iz UNPROFOR-ove baze nije uspio spasiti vlastitu obitelj, Đuričić tumači iznuzetno snažno i sugestivno, s nevjerojatnim uživljavanjem u lik i njegova turbulentna psihička stanja, koja dočarava iznimno minuciozno, te s osloncem na tjelesnu i facijalnu ekspresivnost. Teško je riječima opisati bogatu i potresnu izražajnost lica Jasne Đuričić, lica na kojem se emocije ponekad smjenjuju u djeliću sekunde, ovisno o vijestima koje do nje stižu, vijestima koje najavljuju neizbježan ekspandirajući užas i tragediju. Najmarkantniji muški lik u filmu je antagonist Ratko Mladić, kojeg sjajno utjelovljuje Boris Isaković, jedan od najtraženijih regionalnih karakternih glumaca. Zloglasni ratni zločinac u njegovoj izvedbi ne ostavlja dojam psihopata i hladnokrvnog nalogodavca likvidacija osam tisuća nedužnih civila. Naprotiv, on je naizgled puki profesionalni vojnik koji ostvaruje zacrtane mu ciljeve, hladnokrvan i čak prividno ljubazan tip odrješit u donošenju odluka i izdavanju zapovjedi. No kad se okrene u stranu ili prema nekom od podređenih mu vojnika, Ratko Mladić odsječnim rečenicama s implicitnim, ali jasnim nalozima za smaknuća nakratko otkrije svoju demonsku prirodu, odmah potom ponovo postajući strogi, ali naizgled pravedni, pa i zaštitnički raspoložen oficir. A kad krene masakr, već od samog ulaska srpske vojske u bazu, autorica pametno izabire potpuno izbjegavanje eksplicitnih prikaza smaknuća. Filmu se ponešto može i prigovoriti, konkretno konvencionalan redateljski prosede koji se svodi na izmjene planova i kontraplanova, potom klasično kadriranje i formatiranje fotografije austrijske snimateljice Christine A. Maier, koja je sa Žbanić surađivala na Otoku ljubavi, te umetanje kratkih retrospektivnih segmenata u aktualna zbivanja, segmenata u kojima se autorica sentimentalno prisjeća ondašnje nedavne prošlosti, zajedničkog svečanog dočeka svih mještana posljednje prijeratne nove godine, a koji je Žbanić pretpostavljeno popustila sentimentu da se osvrne na idealizirani miran i sretan suživot svih u prijeratnoj Srebrenici.

boja, 101'