ULOGE:
Amiran Amiranashvili (Vano),
Davit Gogibedashvili (Sandro),
Giorgi Tsintsadze (Spiridon),
Nino Orjonikidze (Eka),
Aleqsi Jakeli (Victor)

SCENARIJ:
Otar Iosseliani

FOTOGRAFIJA:
William Lubtchansky

GLAZBA:
Nicholas Zourabichvili

MONTAŽA:
Marie-Agnès Blum,
Otar Iosseliani

Sadržaj:

Sredovječni Vano vladar je malog srednjovjekovnog kraljevstva koje je toliko lijepo i bogato da pobuđuje zavist kod svih susjednih kraljevstava, zbog čega je prisiljen na stalno ratovanje s njima. Za nevolju, Vano je na svom dvoru okružen zavidnim, nesposobnim, nezadovoljnim i izdaji sklonim licemjerima, a njegova supruga, kraljica Eka, toliko se dosađuje da joj u borbi protiv dosade ne pomaže ni skidanje pojasa nevinosti. Srećom, tu je kraljeva miljenica, privlačna Lia, koja Vanou uspješno nadomješta kraljičine nježnosti. Ali kralj ne zna da mu Lia nije oprostila to što ju je zatočio, te da mu snuje osvetu u obliku pehara s otrovanim vinom. Pet stoljeća kasnije, Vanoa zatječemo kao džepara u maloj europskoj državi smještenoj iza „željezne zavjese”. Kad upozna atraktivnu Eku, Vano će se pretvoriti u borca za revolucionarnu stvar, no i tu će se opet u svom okruženju suočiti s nezadovoljstvom, zavišću i izdajom. Dok država klizi prema građanskom ratu, Vano počinje maštati o emigriranju u Pariz.

Godine 1996. na festivalu u Veneciji ovjenčana Velikom Posebnom nagradom žirija, humorna drama scenarista i redatelja Otara Iosselianija u dobroj je mjeri satirički intonirano ostvarenje podijeljeno u tri zasebne narativne cjeline koje se odigravaju u različitim povijesnim razdobljima, no koje povezuju identična imena likova koje tumače iste glumice i glumci. Jedno je razdoblje ono srednjovjekovno, drugo u Sovjetskom Savezu pod Staljinovom diktaturom, a treće ono u modernom Parizu sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. S osloncem na inteligentnu i oštroumnu satiru, elegantnu i nepretencioznu režiju, raspoložene glumačke interpretacije te atmosferičnu i estetiziranu fotografiju nagrađivanog Williama Lubtchanskog (Obični ljubavnici Philippea Garrela), Iosseliani je kreirao djelo s porukom da se tijekom stoljeća malo što mijenja, odnosno da ljudska priroda i motivi ostaju isti bez obzira na povijesne okolnosti i civilizacijske mijene. Pritom svoje beznađe i pesimizam, osobito glede agresivnosti i barbarstva koji su neiskorjenjivi iz ljudske prirode, što demonstrira na primjeru usavršavanja tehnika mučenja kroz stoljeća, autor efektno i vješto skriva iza satiričnog tona i slapstick komedije, što cjelini jamči dodatnu atraktivnost i zanimljivost.

boja, 129'