ULOGE:
Philip Seymour Hoffman (Caden Cotard),
Samantha Morton (Hazel),
Michelle Williams (Claire Keen),
Catherine Keener (Adele Lack),
Emily Watson (Tammy),
Dianne Wiest (Ellen Bascomb / Millicent Weems),
Jennifer Jason Leigh (Maria)

SCENARIJ:
Charlie Kaufman

FOTOGRAFIJA:
Frederick Elmes

GLAZBA:
Jon Brion

MONTAŽA:
Robert Frazen

Sadržaj:

Njujorški kazališni dramatičar Caden Cotard osobenjak je i hipohondar nesređenog obiteljskog života, k tome mučen i kreativnom krizom i psihosomatskim poremećajima. Supruga Adele napustila je Cadena i otputovala u Berlin, gdje se bavi slikarstvom, sa sobom je povela i njihovu kći Olive, a Cadenov se život svodi na zabavljanje većinom starije publike u kazalištu u gradskom predgrađu. Njegova psihoterapeutkinja Madeleine Gravis kao da više drži do promocije svoje knjige nego do pacijenata i terapija, a Cadenova nova veza s neobično iskrenom Hazel završila je prije no što je pravo i počela. Da stvar bude gora, muči ga i tajanstvena bolest koja mu postupno blokira autonomne funkcije. Zbog svega toga Cadena sve više progoni svijest o prolaznosti života, a da bi tome doskočio on odluči poduzeti radikalne korake. Nakon što napusti dom, u velikom skladištu okupi brojnu glumačku postavu te počne graditi potpuno vjerodostojnu repliku New Yorka, vjerujući da samo tako može stvoriti djelo u kojem će na najcjelovitiji i najautentičniji način prikazati sam život.

Godine 2008. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, nagrađivana egzistencijalistička drama sa sjajnim oskarovcem Philipom Seymourom Hoffmanom (Capote, Rat Charlieja Wilsona, Sumnja, Master) u glavnoj ulozi redateljski je prvijenac darovitog, osebujnog i visokokonceptualnim eksperimentima sklonog scenarista Charlieja Kaufmana (Biti John Malkovich, Adaptacija, Ispovjedi opasnog uma, Vječni sjaj nepobjedivog uma). Posrijedi je vrlo kompleksno, intelektualno zahtjevno i naglašeno hermetično ostvarenje iznenađujućih temporalnih skokova, koje podrazumijeva strpljivijeg gledatelja, no koje bogatstvom tema i motiva te načina pristupa istima tu strpljivost bogato nagrađuje. Premda Kaufman film napučuje ponekad odveć ekscentričnim karakterima, iako gdjekad poseže za pretjeranim doslovnostima te mjestimice suviše ponavlja i ´podcrtava´ poruke djela, pritom često namjerno prelazeći rub karikature i groteske, njegov je film radikalna eksplikacija neobjašnjivosti umjetničke osobnosti i nemogućnosti stvaranja savršenog umjetničkog djela. Dok je protagonist zbunjeni i nesigurni megaloman koji vjeruje da velika i važna umjetnost mora biti i voluminozna, jer jedino tako može sveobuhvatno i krajnje smisleno odraziti složenost i puninu života, njemu je kontrapunktirana prva od dvije supruge, minijaturistica Adele, čije su prostim okom nerazaznatljive slike raskošne palete boja i slikarskih tehnika. Međutim, ni jedno od njih dvoje u konačnici ne uspijeva ostvariti smirenje i sreću, iako se čini da je Adele barem postigla zadovoljstvo na emotivnom planu. Adele kroz veći dio filma, iz kojeg od trenutka razlaza s protagonistom tjelesno posve nestaje, funkcionira i kao nedostižna idealna žena, ona koju je Caden posjedovao i izgubio zbog egoizma i opsjednutosti samim sobom odnosno umjetnošću. Upravo ga ego, opsesivnost i hipohondrija koče i u ostvarivanju skladnih veza s drugom suprugom, kao i s u njega čitavog života zaljubljenom suradnicom Hazel. Već dostatno slojevitu i kompleksnu strukturu djela koje nudi nepresušne mogućnosti interpretacija i tumačenja, Kaufman u posljednjoj trećini dodatno usložnjava, uvodeći najprije dvostruke a potom i višestruke identitete protagonista. Na značenjskoj razini se sam život izjednačava s umjetničkim ostvarenjem, nesavršenim i punim promašenih epizoda, u kojem glavni antijunak s vremenom postaje sporedni lik, potom epizodist i naposljetku statist koji tavori na marginama vlastitog djela i egzistencije, da bi shvatio da se prava umjetnost i pravi život kriju u malim stvarima, u skromnosti, ljubavi, pažnji i dobroti.

boja, 124'