ULOGE:
Dirk Bogarde (Friedrich Bruckmann),
Ingrid Thulin (barunica Sophie Von Essenbeck),
Helmut Griem (Aschenbach),
Helmut Berger (Martin Von Essenbeck),
Renaud Verley (Günther Von Essenbeck)

SCENARIJ:
Luchino Visconti,
Nicola Badalucco,
Enrico Medioli

FOTOGRAFIJA:
Pasqualino De Santis,
Armando Nannuzzi

GLAZBA:
Maurice Jarre

MONTAŽA:
Ruggero Mastroianni

Sadržaj:

Njemačka po dolasku nacista na vlast. Obitelj Essenebeck, moćni industrijalci koji se bave proizvodnjom čelika i streljiva, okuplja se da bi proslavila rođendan glave familije, baruna Joachima. Na proslavi su barunova snaha Sofia, udovica njegova sina poginula u Prvom svjetskom ratu, njezin ljubavnik i zaposlenik obiteljske tvrtke Friedrich Bruckmann, potom Sofijin sin Martin, drugi barunov sin Konstantin, pripadnik nacističkih SA jurišnih odreda, njegov sin Günther, barunova nećakinja Elisabeth i njezin suprug, liberalni Herbert Thalmann, potpredsjednik tvrtke, te njihove kćeri. Iste noći dogodi se paljenje Reichstaga, a stari barun Joachim, pripadnik tradicionalnog plemstva koje prezire Hitlera i naciste, biva ubijen. Za zločin je lažno okrivljen Herbert, otvoreni protivnik nacista, ali on uspije pobjeći, no njegova supruga i kćeri padnu u ruke Gestapa. Kontrolu nad tvrtkom preuzima Konstantin. U obiteljskoj dinamici koja se zasniva na odnosima moći bitna figura je moralno i seksualno devijantni Martin, koji potajno seksualno zlostavlja svoju sestričnu te siromašnu židovsku djevojku, a njegova majka Sofia jako je posesivna prema njemu...

Sumrak bogova, jedan od najslavnijih Viscontijevih filmova, prvi je dio njegove neformalne njemačke trilogije (ostala dva dijela su Smrt u Veneciji i Ludwig), vrhunac njegova bavljenja moralnom i seksualnom dekadencijom, psihičkim pomaknućima, osobito narcizmom, također i film u kojem je najsnažnije povezao psihopatsko s političkim oportunizmom, a razvidne su u njemu i teze Wilhelma Reicha o povezanosti fašizma i homoseksualnosti (takozvana Noć dugih noževa u kojoj su se Hitleru vjerni SS odredi krvavo obračunali s konkurentskom nacističkom formacijom, SA odredima, prikazana je kao pokolj nesputanom užitku predanih homoseksualaca brutalno prekinutih u seksualnoj orgiji). Sam naslov filma upućuje na 'teutonsku' bombastičnost Wagnerovih opera, a takav je i Viscontijev stil – vizualno izvanredno raskošan, s ekspresionističkom uporabom boja i takoreći neprestano pokretnom kamerom u dugim kadrovima nerijetko obilježenima uporabom zooma. U ono vrijeme tek ambiciozni početnik, Reiner Werner Fassbinder ostao je zadivljen Sumrakom bogova te izjavio da je to „možda najveći film, film za koji mislim da za povijest filma znači isto što i Shakespeare za povijest teatra“. Viscontijev utjecaj, kako u vizualnom stilu tako i odnosima moći u kojima seksualnost igra glavnu ulogu, očit je u Fassbinderovim Gorkim suzama Petre von Kant iz 1972. Sumrak bogova antologijsko je ostvarenje nominirano za Oscara za najbolji izvorni scenarij, dok ga je američki Nacionalni odbor kritičara proglasio najboljim stranim filmom godine.

boja, 156'