Tajkun iz Rushmorea
Rushmore, igrani, komedija, SAD, 1998
REŽIJA: Wes Anderson
ULOGE:
Jason Schwartzman (Max Fischer),
Bill Murray (Herman Blume),
Olivia Williams (Rosemary Cross),
Seymour Cassel (Bert Fischer),
Brian Cox (dr. Nelson Guggenheim),
Mason Gamble (Dirk Calloway)
SCENARIJ:
Wes Anderson,
Owen Wilson
FOTOGRAFIJA:
Robert D. Yeoman
GLAZBA:
Mark Mothersbaugh
MONTAŽA:
David Moritz
Sadržaj:
Petnaestogodišnji Max Fischer učenik je elitne privatne škole zvane Rushmore, inteligentan, darovit i prilično ambiciozan mladić koji se u školi istaknuo aktivnim sudjelovanjem u nizu aktivnosti, od streljaštva i modelarstva preko debatnih klubova do toga da je napisao nekoliko drama i prema njima postavio kazališne predstave. No Max ima ozbiljan problem, jer ga je njegovo potpuno posvećivanje slobodnim aktivnostima nauštrb učenju dovelo na rub izbacivanja iz škole. Srećom, Max je stekao pokrovitelja u liku Hermana Blumea, lokalnog industrijalca i nekadašnjeg učenika škole Rushmore koji u mladiću vidi potpunu suprotnost svojim neodgovornim i budalastim sinovima, zbog čega je spreman financirati svaki njegov projekt. Ipak, kad se zaljubi u nastavnicu Rosemary Cross, koju će pokušati impresionirati izgradnjom velikog akvarija usred školskog igrališta za baseball, Maxa bi njegova arogancija mogla vrlo skupo stajati. Ne samo što će zbog toga konačno biti izbačen iz škole, nego će doznati da se i Blume zaljubio u nastavnicu Cross, zbog čega će se njihovo dotadašnje prijateljstvo i pokroviteljstvo ubrzo pretvoriti u otvoreni sukob.
Crnohumorna romantična drama, zapravo tragikomedija suscenarista i redatelja Wesa Andersona, za izvrsnu sporednu ulogu u kojoj je redateljev stalni suradnik Bill Murray 1999. godine nominiran za Zlatni globus, drugi je autorov dugometražni scenaristički i redateljski projekt, ujedno i njegov probojni film scenarij za koji je supotpisao glumac Owen Wilson, također stalni glumac u njegovim projektima. Ostvarenje koje i danas dijelom uživa kultni status neobičan je film nadahnut remek-djelom Diplomac Mikea Nicholsa, kao i izvedbenim stilovima glasovitih redatelja Jeana-Luca Godarda i Hala Ashbyja. Premda u vrijeme premijere nije dočekan jednodušno pohvalnim reakcijama kritike, dijelom i zbog nekonvencionalnog pristupa žanru tinejdžerske komedije te profiliranja dosta pomaknutih likova na granici nadrealizma, film u kojem je Anderson i lik protagonista Maxa Fischera kao i zbivanja u školi temeljio na sebi i vlastitom iskustvu te koji je snimao na autentičnim lokacijama u svojoj nekadašnjoj školi, odlikuje osobni i osebujni autorski prosede koji će redatelj pretvoriti u svoj zaštitni znak. Obilježja Andersonova autorskog rukopisa i ovdje su naglašena artificijelnost, koja je ostvarena i pomno osmišljenom scenografijom i kostimografijom te čestom uporabom srednjeg plana, te komični ironijski odmak i izrazita tendencija ka bizarnosti, kojima će kasnije dodati i naglašene stilizacije, jarki kolorit, otklon ka apsurdu i groteski te istaknuti afinitet prema marginalcima i čudacima.
boja, 93'