ULOGE:
Toshirô Mifune (Sanjuro Kuwabatake / Samurai),
Tatsuya Nakadai (Unosuke),
Yôko Tsukasa (Nui),
Isuzu Yamada (Orin),
Daisuke Katô (Inokichi) Seizaburô Kawazu (Seibê)

SCENARIJ:
Akira Kurosawa,
Ryuzo Kikushima

FOTOGRAFIJA:
Kazuo Miyagawa

GLAZBA:
Masaru Satô

MONTAŽA:
Akira Kurosawa

Sadržaj:

U japanskoj provinciji sredinom 19. stoljeća, samuraj Sanjuro Kawabatake kao lutalica bez gospodara vođen znakovima sudbine stigne u malo mjesto koje je poprište sukoba dvaju klanova. Jedan je onaj predvođen trgovcem svilom Ushitorom, a na čelu drugog klana je trgovac sakeom i vlasnik bordela Seibê. Spreman za zaradu prikloniti se bilo kojem od klanova, Sanjuro ubrzo shvati da oba suprotstavljena tabora imaju brojne i velike nedostatke, kao i da je u oba slučaja riječ i vrlo nemoralnim ljudima, te se odluči poslužiti manipulacijom i poraditi na međusobnom istrebljenju klanova. Ubrzo će, međutim, otkriti da i oni u njemu vide opasnog protivnika kojeg se žele riješiti, a sve će se dodatno zakomplicirati kad se među njegovim neprijateljima pojavi mladi Unosuke, koji za razliku od Sanjuroa posjeduje pištolj i zbog toga predstavlja posebnu prijetnju.

Komercijalno najuspješniji film suscenarista i redatelja Akire Kurosawe, za glavnu ulogu u kojem je njegov stalni suradnik Toshirô Mifune (Bitka za Midway, Zimska ubojstva, 1941.: Luda invazija na Kaliforniju) na festivalu u Veneciji 1961. godine ovjenčan Volpi Cupom i nagrađen kao najbolji glumac, dok je film godinu kasnije nominiran za Oscara za najuspjeliju scenografiju, izniman je i vrlo inovativan samurajski film. Oslanjajući se na tradiciju akcijskih, tzv. chambara filmova, Kurosawa je u suradnji sa suscenaristom Ryûzôm Kikushimom (Sanjuro, Skrivena tvrđava) koncept osvježio umetanjem elemenata groteske, drugačijom uporabom glazbe u okviru žanra te iznevjeravanjem mita o samurajima i samurajskom kodeksu u uvodnom dijelu, da bi u završnici taj mit ponovo afirmirao. Furiozno režirano, simbolički impresivno i sjajno glumljeno djelo maestralne gradacije dramske tenzije, koje ambijentacijom zbivanja, linearnom dramaturgijom i narativnom konstrukcijom izrazito podsjeća na vestern, utjecao je ne samo na Sergija Leonea, koji je u antologijskom špageti-vesternu Za šaku dolara preuzeo priču filma, zbog čega je pod sudskom tužbom bio prisiljen platiti novčanu nadoknadu, nego i na žanr špageti-vesterna općenito (Django Sergija Corbuccija), ali i na istočnjački vestern ili ´eastern´, na Sama Packinpaha te na Waltera Hilla, koji je 1996. godine realizirao parafrazu Kurosawina filma pod naslovom Posljednji preživjeli.

c/b, 110'