ULOGE:
Nanni Moretti,
Silvio Orlando,
Silvia Nono,
Pietro Moretti,
Agata Apicella

SCENARIJ:
Nanni Moretti

FOTOGRAFIJA:
Giuseppe Lanci

MONTAŽA:
Angelo Nicolini

Sadržaj:

Nakon općih izbora 1994. godine, na kojima je pobijedila koalicija desnog centra predvođena Silviom Berlusconijem, redatelja Nannija Morettija prijatelj novinar pokušava nagovoriti na snimanje dokumentarnog filma o trenutnoj političkoj situaciji u Italiji. Dvije godine kasnije, nakon što su u međuvremenu održani još jedni izbori, Moretti se u realizaciji tog dokumentarca nije pomaknuo ni za milimetar. Štoviše, on upravo počinje snimati novi projekt, mjuzikl o slastičaru trockistu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, a na osobnoj razini ne samo što je razočaran političkom situacijom, nego je i rastresen poodmaklom trudnoćom svoje supruge Silvije, koja ga sve više zaokuplja. Nakon što mu se rodi sin Pietro, na izborima će se dogoditi pobjeda koalicije lijevog centra Ulivo, što će Morettija nagnati da se posveti radu na dokumentarcu. Isprva će se tome ozbiljno posvetiti te film snimati u Veneciji i Apuliji, da bi na svoj 44. rođendan shvatio da se mora vratiti mjuziklu.

Godine 1998. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, te sljedeće godine nominirana za prestižnu španjolsku filmsku nagradu Goya u kategoriji najboljeg europskog filma, poluautobiografska komedija scenarista i redatelja Nannija Morettija ostvarenje je koje je ugledna francuska redateljica Claire Denis opisala kao film o redatelju koji želi snimiti mjuzikl-komediju, ali u tome ne uspijeva, već govori o svom životu, rođenju djeteta, svojim željama i strahovima, da bi se na samom kraju ipak posvetio poslu. Kao i autorov kasniji film Kajman, realiziran 2006. godine, i Travanj je djelo koje ponajprije funkcionira kao antiposveta višestrukom talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, kao filmski esej o redatelju koji u filmu stvarnost ne uspijeva ogoliti na način na koji je to želio, te se odlučuje na kompromis i posvećuje se snimanju mjuzikla, da bi ga u privatnom životu počela aktivno okupirati politika. Pritom je prisiljen, slično Güntheru Grassu u pjesmi Ono što se mora reći, baviti se suvremenim političkim temama i njihovim akterima bez povijesne distance, te govoriti o onome o čemu se u tadašnjem talijanskom društvu ne govori. Ideja o slastičaru trockistu koja se varira u filmu nije nova, nju je Moretti već naznačio u segmentu Na vespi u filmu Dragi dnevniče iz 1993. godine. U filmu u kojem se pojavljuju i redateljeva supruga, majka i sin zgodan detalj predstavlja i spominjanje nekoliko značajnih ili popularnih filmova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, od Vrućine Michaela Manna preko Scorsesejeva Casina i Privedite osumnjičene Bryana Singera do Čudnih dana Kathryn Bigelow, pri čemu potonji film Moretti naziva pamtljivom budalaštinom.

boja, 78'