SCENARIJ:
Richard Bagley,
Lionel Rogosin,
Mark Sufrin

FOTOGRAFIJA:
Richard Bagley

GLAZBA:
Charles Mills

MONTAŽA:
Carl Lerner

Sadržaj:

Newyorška četvrt Bowery, na Manhattanu, 1950-ih godina uglavnom je naseljena siromašnim radnicima bez stalnog zaposlenja ili nezaposlenima, koji utjehu traže u alkoholu. U kvartu se pojavljuje novajlija, pružni radnik Ray Salyer, relativno mlađi čovjek u punoj snazi, i odmah zalazi u bar. Tamo se sprijatelji sa skupinom alkoholičara, među kojima je i Gorman Hendricks, dugogodišnji stanovnik Boweryja. Nakon teškog opijanja Ray završi u stuporu na ulici, a Hendricks mu ukrade putni kovčeg. Kad se osvijesti, bez novca i prtljage, Ray potraži jednokratni posao, a nakon kraja radnog dana pronalazi smještaj u kvartovskoj ubožnici. No ne može spavati pa se vrati u bar na novu rundu opijanja…

Glasoviti prvak američkog nezavisnog filma 1950-ih i 60-ih, Lionel Rogosin, sin bogatog tekstilnog industrijalca, po povratku iz Drugog svjetskog rata, za vrijeme kojeg je služio u ratnoj mornarici, zarekao je da će se boriti protiv fašizma, rasizma i drugih zala suvremenog svijeta. S vremenom je razvio filmske sklonosti i počeo amaterski snimati, a šokiran aparthejdom u Južnoafričkoj Republici, odlučio je ostvariti antirasistički film u samom tom središtu institucionalnog svjetskog rasizma. Međutim, osjećao se nespremnim za tako velik pothvat bez prethodne ozbiljnije prakse, stoga je došao na ideju da kao pripremni projekt za film o rasizmu snimi film o alkoholizmu na matičnom tlu, u rodnom gradu New Yorku. U to doba četvrt Bowery bila je zloglasna po vrlo lošim životnim uvjetima i stanovništvu ogrezlom u siromaštvo i alkoholizam, a Rogosin je šest mjeseci istraživao te uvjete i ljude, upoznavši i dvojicu budućih protagonista svog filma, Raya Salyera i Gormana Hendricksa. Također, upoznao je i svog budućeg koscenarista i koproducenta Marka Sufrina te snimatelja Richarda Bagleyja, koji je 1948. snimio znameniti nezavisni igrani film Miran dječak režisera Sidneyja Meyersa. Bagley, i sam alkoholičar, postao je ne samo snimatelj nego i koproducent i koscenarist filma, a njegova impresivna crno-bijela fotografija jedan je od najjačih aduta filma. Pri tome je zanimljivo da nije snimao praktičnijom 16mm ili 8mm kamerom, nego profesionalnom 35-icom, iako je znatan dio filma snimljen skrivenom kamerom (Bagley ju je skrivao ispod kaputa u barskim scenama, dok su eksterijeri često snimani iz automobila). U Boweryju je spoj dokumentarnog i igranog filma, takozvana dokufikcija, pri čemu su protagonisti glumili sami sebe u skriptiranim situacijama, no s velikom dozom improvizacije, dok većina ostalih likova nije bila svjesna kamere. Film je montiran za ono doba dugih šest mjeseci i premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, gdje je postao prvi američki ostvaraj koji je osvojio nagradu za najbolji dokumentarac, i gdje ga je konzervativna američka ambasadorica u Italiji, Clare Boothe Luce, poznata novinarka i kazališna autorica te zadrta antikomunistkinja, zaobilazila u velikom luku. Ni rani kritički prijem u američkoj distribuciji nije bio dobar – New York Times objavio je nenaklonjenu kritiku („priča je za nijansu prefiktivna da bi joj se moglo vjerovati“, „tek dobra montaža dobrih fotografija pijanica i propalica“), no srećom većina filmskih znalaca podržala je Rogosinov debi, pa je on tako nominiran za Oscara za najbolji dugometražni dokumentarac te u istoj kategoriji osvojio nagradu Britanske filmske akademije, kao i Nagradu Robert Flaherty. Flaherty je inače bio velik Rogosinov uzor, zajedno s talijanskim neorealističkim autorima, posebno Vittoriom De Sicom, a sam Rogosin izvršio je velik utjecaj na 'papu američkog nezavisnog filma' Johna Cassavetesa, te struju takozvanog direktnog filma (direct cinema). Newyorški Muzej moderne umjetnosti (MOMA) uvrstio je U Boweryju na listu deset najboljih filmova nastalih između 1950. i 1959., a 2008. izabran je za pohranu u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebnog značaja.

c/b, 65'