ULOGE:
Lorraine Ashbourne (Maisie),
Jean Boht (tetka Nell),
Carl Chase (ujak Ted),
Chris Darwin (Red),
Sally Davies (Eileen,
kao dijete),
Frances Dell (Margie),
Freda Dowie (majka),
Anne Dyson (baka)

SCENARIJ:
Terence Davies

FOTOGRAFIJA:
William Diver,
Patrick Duval

MONTAŽA:
William Diver

Sadržaj:

Liverpool 1940-ih. Eileen, Maisie i Tony, zajedno sa svojom majkom, odjeveni u crninu, nalaze se ispred fotografije svog nasmijanog oca. Uskoro, obitelj pozira na sličan način, ali za mnogo sretniju priliku – Eileenino vjenčanje. No dok rođaci pjevaju na toj ceremoniji, Eileen neočekivano zapadne u histerično tugovanje za ocem i prisjeća se sretnih vremena svog djetinjstva i rane mladosti. Tonyjeve i Maisienine uspomene na obiteljski život s ocem, međutim, mnogo su tegobnije…

Nakon autobiografske Trilogije Terencea Daviesa iz 1983., sastavljene od dva srednjemetražna i jednog  kratkometražnog crno-bijelog filma,  prethodno samostalno prikazivanih, jedan od najosebujnijih britanskih sineasta osamdesetih i devedesetih, Terence Davies, 1988. debitirao je 'pravim' dugometražnim igranim (kolor) filmom Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi. Također je riječ o autobiografskom ostvarenju u kojem se Davies bavi svojom radničkom obitelji u Liverpoolu 1940-ih i ranih 1950-ih, a sastoji se od dva dijela, Udaljeni glasovi i Zaustavljeni životi, koje je autor snimio u razmaku od dvije godine. Najbolja poznavateljica Daviesova opusa i poetike u nas, Diana Nenadić, piše da se liverpoolski filmaš „na tragu modernističkih narativnih istraživanja (osobito A. Resnaisa i A. Tarkovskog), posvećuje artikulaciji sjećanja i oblikovanju subjektivnim doživljajima određenog vremena“. Film je to u kojem se „(asocijativno) odmataju proživljeni prizori i memorirani zvukovi“, a „prošlost, sadašnjost i budućnost stalno (se) međusobno dodiruju i presijecaju, a s pomoću kamere 'koja pamti'“. Također, „[s]ložena montaža, mahom statične slike i zvuka (često rabi izvanprizorni govor i šumove), odražava skokovitu i fragmentarnu narav ljudskog sjećanja, dok prebiranje po vremenskim slojevima ostavlja dojam cikličnog kretanja“. Film je „[i]stodobno toplo nostalgičan (…) i surovo realistički traumatičan u prikazu društvene sredine i (posljedica) očeva terora, pomno estetiziran i uokviren statičnim slikama 'iz obiteljskog albuma' te ozvučen prigušenim zvukovima“. Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi premijerno su prikazani na festivalu u Cannesu gdje su dobili nagradu međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, u Locarnu su nagrađeni Zlatnim leopardom za najbolji film (ex aequo), u Valladolidu  Zlatnim šiljkom, te u Torontu nagradom međunarodne kritike; također, bili su nominirani za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg filma, režisera, scenarista, sporedne glumice (Freda Dowie) i specijalnog aspekta (Terence Davies za odabir muzike). Londonski kritičarski krug proglasio  ih je filmom godine, a u anketi časopisa Time Out iz 2011. zauzeli su treće mjesto na ljestvici sto najboljih britanskih filmova svih vremena (iza prvoplasiranog Ne okreći se Nicolasa Roega i Trećeg čovjeka Carola Reeda), dok su se u anketi o dvadeset najboljih britanskih filmova svih vremena The Independenta našli na šestom mjestu. Četiri godine nakon Udaljenih glasova, zaustavljenih života, Terence Davies snimio je zaključni film svoje autobiografske trilogije (prva dva su Trilogija Terencea Daviesa i Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi), Dugi dan završava.

boja, 84'