ULOGE:
Boris Plotnikov (Sotnikov),
Vladimir Gostjukin (Ribak),
Anatolij Solonjicin (Portnov)

SCENARIJ:
Jurij Klepikov i Larisa Jefimovna Šepitko prema noveli Vaslija Bikova

FOTOGRAFIJA:
Vladimir Čuhnov,
Pavel Lebešev

GLAZBA:
Alfred Šnitke

MONTAŽA:
Valerija Belova

Sadržaj:

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon bitke s njemačkim okupatorima sovjetski partizani Ribak i Sotnikov jednog snježnog zimskog dana 1942. kreću u potragu za streljivom i zalihama hrane. Stigavši u bjelorusko selo, oni od vođe mjesnih kolaboracionista uzmu domaću životinju te se s njom krenu vraćati prema svojoj postrojbi. Ubrzo ih, međutim, zamijeti njemačka ophodnja, a u vatrenom okršaju koji se zapodjene u snijegu oni ustrijele jednog njemačkog vojnika, a Sotnikov bude ranjen u nogu. Odlučan suborca odvesti na sigurno u najbliže sklonište, Ribak će se sa Sotnikovom skloniti na imanju Demečike, žene ranih srednjih godina i majke troje malodobne djece. A nakon što ondje uskoro budu otkriveni i zarobljeni, Ribak i Sotnikov dospjet će u njemačko zatočeništvo, gdje će se suočiti s nemilosrdnim isljednikom Portnovim, nekadašnjim voditeljem dječjeg zbora, a sad nacističkim kolaborantom i šefom bjeloruske pomoćne policije. Kad ubrzo budu izloženi žestokoj torturi i pravoj kalvariji, moral obojice doći će u iskušenje, te će jedan od njih popustiti u želji spašavanja vlastitog života.

Godine 1977. na festivalu u Berlinu ovjenčana Zlatnim medvjedom i još trima nagradama, među kojima i onom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, maestralna ratna drama suscenaristice i redateljice Larise Jefimovne Šepitko izuzetno je uspjela ekranizacija priče Sotnikov plodnog i uglednog bjeloruskog prozaika Vasila Bikova. Posljednji film Larise Šepitko, koja je poginula dvije godine kasnije u prometnoj nesreći, u dobi od svega 41 godine, snažno je alegorijski intonirana priča u kojoj je autorica u liku Sotnikova sasvim jasno i otvoreno aludirala na Isusa Krista. Pritom je lik Ribakova moguće interpretirati kao varijaciju Jude, kolaboracionista Portnova kao Poncija Pilata, a put u smrt dočaran je poput uspona na Golgotu, unatoč tome što autorica na formalnoj razini, kroz fabulu i simboličko značenje, slijedi pravila podžanra partizanskih filmova, s junacima koji su spremni živote žrtvovati za ideale. U filmu snimanom na iznimno niskim temperaturama Šepitko, redateljica nevelika opusa od četiri dugometražna igrana filma, među kojima se izdvaja sjajna drama Krila, vješto je izbjegla slijeđenje konvencija i stereotipa tipičnih za sovjetske ratne filmove, te kreirala jedan od najuspjelijih naslova s temom Drugog svjetskog rata. Posrijedi je snažna i izuzetno sugestivno režirana moralka koja osim preciznom naracijom i dojmljivom crno-bijelom fotografijom Vladimira Čuhnova i Pavela Lebeševa, od kojih je prvi također poginuo u istoj prometnoj nesreći, plijeni i impresivnom ugođajnošću s eksploatiranjem snježnih pejzaža, izvrsnom glazbom nagrađivanog Alfreda Schnittkea (Agonija glasovitog Elema Klimova, redateljičina supruga) i odličnim glumačkim interpretacijama.

c/b, 109'