ULOGE:
Emmanuelle Seigner (Vanda),
Mathieu Amalric (Thomas)

SCENARIJ:
Roman Polanski (prema drami Davida Ivesa,
temeljenoj na romanu Leopolda von Sacher-Masocha)

FOTOGRAFIJA:
Pawel Edelman

GLAZBA:
Alexandre Desplat

MONTAŽA:
Hervé de Luze,
Margot Meynier

Sadržaj:

Sredovječni Thomas Novachek pariški je pisac i kazališni redatelj koji upravo priprema produkciju nove predstave, adaptacije romana Venera u krznu austrijskog književnika Leopolda von Sacher-Masocha. Nakon cjelodnevne audicije glumica koje se natječu za glavnu ulogu Wande von Dunajew, iscrpljeni Thomas se u telefonskom razgovoru nekome žali na slabe izvedbe koje su pružile sve kandidatkinje. No tada se neočekivano pojavi još jedna glumica koja bi željela dobiti ulogu Wande, koja se zove Vanda i koja će energičnim i pomalo agresivnim nastupom Thomasa unatoč njegovoj prvotnoj nevoljkosti uvjeriti da joj pruži priliku sudjelovati na audiciji. Na njegovo iznenađenje ubrzo će se pokazati da Vanda čitavu ulogu zna napamet, ali i da u potpunosti razumije stanja i osjećaje lika kojeg bi mogla tumačiti. Dok audicija bude napredovala rasti će ne samo dramska tenzija u komadu von Sacher-Masocha, nego i tenzija u odnosu privlačne glumice i redatelja, odnosa u kojem će na površinu početi izbijati i njihove seksualne želje i maštarije.

Godine 2013. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu te sljedeće godine od sedam nominacija za prestižnu francusku filmsku nagradu César, uključujući one u najvažnijim kategorijama najuspjelijeg filma te muške i ženske uloge, ovjenčana onom za najboljeg redatelja, psihološka drama Venera u krznu scenarista i redatelja Romana Polanskog uspjela je ekranizacija istoimenog kratkog romana austrijskog književnika Leopolda von Sacher-Masocha, koji je prethodno kao dramski tekst oblikovao ugledni američki dramatičar, scenarist i prozaik David Ives. Posegnuvši za Sacher-Masochovim predloškom, izvorno objavljenim 1870. godine i zamišljenim kao drugi segment autorova nikad dovršenog ciklusa Nasljedstvo Klaina, predloškom u koji je Sacher-Masoch unio i neke autobiografske detalje, te za Ivesovom dramom, Polanski je kreirao dramski i narativno kompaktno te intrigantno tenzično djelo koje maestralno koristi interijer kazališta, pozornicu i gledalište podjednako, i tako potencijalno otegotno teatarsko zaleđe pretvara u prednost. Piščevu najpoznatijem djelu u kojem leže korijeni pojma mazohizam i u pisanju kojeg je književnik bio dijelom nadahnut vlastitom ljubavnom vezom s glumicom Fanny Pistor, Polanski je pristupio maksimalno skrupulozno, zaplet smještajući u jedno pariško kazalište u koje na početku ulazimo okom kamere u vožnji (koja bi tada mogla predstavljati i subjektivan pogled glumice Vande), a na koncu izlezimo na isti način, samo unatrag. Nakon što se ulaskom u ulogu smjesta čudesno transformira u lik s kojim nimalo slučajno dijeli ime, te samim tim magnetično privuče Thomasovu pozornost, Vanda će tu igru usmjeriti u pravcu analize odnosa među spolovima. To će postati analiza dominacije i podčinjenosti tijekom koje će se isprva čvrsto zadane muško-ženske relacije koje idu dotle da Vanda nosi ogrlicu identičnu psećoj, do kraja slojevito ali ne uvijek i suptilno posve promijeniti, pa ćemo Thomasa ostaviti nemoćnog i vezanog za falusoidnu kulisu pustinjskog kaktusa. Da je Polanski uspio iznaći elegantniji način kako intrigantnu temu pretvoriti u konkretniji dramski agens, njegov film bio bi znatno uspjelije ostvarenje. No i ovako je riječ o vrlo dobrom filmu u kojem su odlične uloge ostvarili Mathieu Amalric, odlični francuski karakterni glumac i redatelj koji je više puta nagrađen u Cannesu, te redateljeva supruga Emmanuelle Seigner, koja je tijekom karijere dva puta nominirana za nagradu César.

boja, 96'