ULOGE:
Jim Carrey,
Kate Winslet,
Kirsten Dunst,
Mark Ruffalo,
Elijah Wood,
Tom Wilkinson

SCENARIJ:
Charlie Kaufman

FOTOGRAFIJA:
Ellen Kuras

GLAZBA:
Jon Brion

MONTAŽA:
Valdís Óskarsdóttir

Sadržaj:

Ljubav introvertiranog i plahog Joela te ekstrovertirane i nesputane Clementine isprva je nevina i zanosno romantična, a potom traumatična. Stoga Clementine Joela odluči izbrisati iz svog sjećanja revolucionarnim znanstvenim postupkom. Shvativši da ga Clementine više ne prepoznaje i doznavši za postupak kojem se podvrgla, Joel odluči učiniti isto – izbrisati nju iz svog sjećanja. Međutim, tijekom odvijanja procesa brisanja shvati da su neke uspomene na Clementine suviše lijepe i dragocjene, stoga ih očajnički pokušava sakriti pred brisačima u najteže dostupne kutke svoje svijesti, vizualizirajući to nastojanje kao bijeg s Clementine u razna vremena i prostore osobne prošlosti. Paralelno pratimo priču koja uključuje izumitelja metode brisanja sjećanja, doktora Mierzwiaka, i njegove pomoćnike Stana i Patricka, te ljupku tajnicu Mary Svevo koja je potajno zaljubljena u genijalnog i skromnog, ali i oženjenog, doktora. Stan je pak zaljubljen u Mary, dok Patrick pokušava osvojiti Clementine služeći se Joelovim dnevničkim zapisima koje je otuđio…

Krajem 1990-ih u kreativno relevantnom segmentu svjetske kinematografije cvala je poetika koju je možda najbolje skupno nazvati realizam/naturalizam/dokumentarizam, polučivši čitav niz visoko vrijednih uradaka što su se umnogome oslanjali na modernistički naturalizam 1960-ih. No, postmodernistički diskurs nije odumro kao što se mnogima činilo, a njegov povratak na veliku scenu dogodio se s nultim godinama novog tisućljeća blistavim uzdignućem autorskog tandema Charlie Kaufman – Spike Jonze, odnosno njihovim filmovima Biti John Malkovich i Adaptacija. Charlie Kaufman jedan je od onih iznimno rijetkih scenarista u povijesti filma čiji je autorski udio jednak redateljskom. Naravno, vrstan scenarist bez vrsnog režisera neće daleko stići i Kaufman je imao veliku sreću što je u osebujnom redatelju muzičkih spotova Spikeu Jonzeu našao 'srodnu dušu' sposobnu tekstualnom predlošku podariti maksimalno maštovito i optimalno prikladno uprizorenje. Jonze nije bio jedini režiser s kojim je Kaufman pokušao uspostaviti kreativno potentnu suradnju. Njegov scenarij Ispovijedi opasnog uma poslužio je kao predložak za redateljski debi Georgea Clooneyja, i mada je bila riječ o solidnom uratku, bilo je očito da Clooney nije redatelj čiji senzibilitet najbolje odgovara Kaufmanovom. Ni pokušaj s Michelom Gondryjem, inventivnim francuskim režiserom spotova za Björk, Massive Attack i The Chemical Brothers, nije se isprva činio obećavajućim: njihova prva suradnja na filmu Ljudska priroda ocijenjena je neuspjelom. A onda se dogodio Vječni sjaj nepobjedivog uma.

Charlie Kaufman autor je primarno zainteresiran za složen i proturječan suodnos fikcije i zbilje te je sukladno tome sklon vremenski, prostorno i ontološki kompliciranoj naraciji i metatekstualnim postupcima. Postmodernist u pravom smislu riječi, povezuje eksperiment i prijemčivost računajući istovremeno i na tzv. elitnog i na tzv. običnog gledatelja. Identitetska upitanost i upitnost njegovih protagonista jedna mu je od niti vodilja, a ona je uvijek povezana s erotskim slojem. Međutim, prije Vječnog sjaja nepobjedivog uma Kaufman nije imao film kojem je erotsko u središtu, kojem je ljubav primarni interes. Vječni sjaj nepobjedivog uma upravo je to – ultimativni ljubavni film.

Film koji afirmira dubinsku snagu iracionalnog, u ovom slučaju ljubav dvoje po mnogo čemu vrlo različitih ljudi koje povezuju naizgled krhke ali, pokazat će se, neuništive spone. Mada Kaufmanovom autorskom beskompromisnošću radikalno doveden do ruba izdržljivosti i ostavljen potpuno otvorene sudbine, taj ljubavni odnos ima svoju ljepotu koja izvire iz njegove tuge, iz nostalgično-melankoličnih krhotina sjećanja koje grubost ljudi što se više ne vole, ili misle da se ne vole, ne može uništiti. Međutim Vječni sjaj nepobjedivog uma kroz priču o nježnosti i oporosti ljubavi razmatra i iznova aktualni odnos modernizam-antimodernizam ili drugačije rečeno modernizam-postmodernizam. S obzirom na to da se pod utjecajem Hegelovog hiperacionalizma moderna često (i pogrešno) jednoznačno identificira s vladavinom uma ultimativno shvaćenog kao razum, a antimodernizam odnosno postmodernizam kao opozicija takvom (dogmatskom) racionalizmu kroz afirmaciju (iskonskog) iracionalnog, onda je jasno da afirmacija emocionalnog sloja nad dobronamjerno zamišljenim, ali riskantnim i u konačnici kontraproduktivnim presezanjem racionalnog (prezentiranog kroz znanstveni progres) čini Vječni sjaj… programatskim 'antimodernističkim' filmom, ali onim izdankom antimodernizma koji se služi izrazito modernističkim oblikovnim strategijama. Nije stoga čudno da se u filmu spominje Nietzsche, prorok 'modernističkih antimodernista', da je naslov filma zapravo stih poeme 'modernističkog' neoklasicista Alexandrea Popea i da se jedan od likova preziva Svevo, baš kao talijanski modernist Italo Svevo koji je poput Mary Svevo iz filma prošao put od zaljubljenika u znanost, odnosno neku vrstu znanosti (anticipator psihoanalize), do njezina gorljivog kritičara (anticipator antipsihijatrije). Charlie Kaufman time demonstrira teorijsku upućenost netipičnu za američku pragmatičnu kulturu, u kojoj se najkasnije od Hemingwaya razvijala antiintelektualna moda. No ono što je najbolje - Kaufman razmatra filozofsku i egzistencijalnu problematiku ne gubeći pri tom superiornu lakoću igre. Vječni sjaj nepobjedivog uma donio je Charlieju Kaufmanu njegova za sad jedinog Oscara (za najbolji izvorni scenarij), a bila je nominirana i Kate Winslet za najbolju glavnu žensku ulogu.

boja, 108'