ULOGE:
Rade Šerbedžija (harmonikaš),
Sonja Savić (pjevačica),
Dragan Nikolić,
Pavle Vuisić,
Ljubiša Samardžić (Valentino,
konobar)

SCENARIJ:
Boro Drasković,
Maja Drasković (prema romanu Aleksandra Tišme)

FOTOGRAFIJA:
Božidar 'Bota' Nikolić

GLAZBA:
Vojislav Kostić

MONTAŽA:
Andrija Zafranović

Sadržaj:

Lokalni vlak zaustavi se u krivo vrijeme na krivome mjestu – strojovođa, kojem se smučio sistem u kojem živi i radi, zaustavlja kompoziciju takoreći usred ničeg, to jest u provincijskoj zabiti. U blizini je krčma u kojoj putnici pronalaze privremeno utočište, pokušavajući naći način da nastave putovanje prema svojim odredištima. Krčma ima postarijeg vlasnika, atraktivnu konobaricu i živu muziku, a pjevačica tog malog orkestra mlada je i krhka djevojka bačena u surovi okoliš u kojem mora egzistirati. U mnoštvu živopisnih ljudi različitih karaktera, posebno se izdvaja šutljivi i tjeskobni harmonikaš Vito…

Izvorno bosanskohercegovački filmaš Boro Drašković vrlo je zapaženo debitirao 1969. crnotalasnim ostvarenjem Horoskop, ostvarenim u scenarističkoj suradnji s istaknutim književnikom Zukom Džumhurom i smještenim u suncem zažareni kameniti hercegovački provincijski ambijent čija je žila kukavica željeznička pruga s pripadajućom postajom. Skupina mladića tu besposleno gubi dane, i iz tog čemera rađa se (seksualno) nasilje čija će žrtva biti mlada žena (nasilnika i žrtvu igrali su budući supružnici Dragan Nikolić i Milena Dravić). Iako je filmu priznata vrijednost, o čemu svjedoči i činjenica da je uvršten u program venecijanske Mostre, jednog od triju najvažnijih svjetskih filmskih festivala, Drašković je, možda i zbog toga što se poetika crnog talasa početkom sedamdesetih našla pod udarom politike, sljedeću priliku za filmsku režiju čekao punih deset godina (u međuvremenu je režirao nekoliko televizijskih drama prema predlošcima stranih pisaca, uključujući i Ernesta Hemingwaya). Te je 1979., scenaristički surađujući s istaknutim književnikom i bitnim scenaristom Mirkom Kovačem, realizirao ostvarenje Usijanje s Radom Šerbedžijom u jednoj od dviju glavnih uloga, film ponovo smješten u provinciju, samo u prijeratno, ratno i poslijeratno vrijeme sredine dvadesetog stoljeća (poznat je i u obliku trodijelne televizijske mini-serije naslovljene Duvanski put). Najveći uspjeh u karijeri Drašković je postigao trećim filmom Život je lep (adaptacija novele uglednog Aleksandra Tišme, koscenaristica je bila redateljeva supruga Maja Drašković, inače kostimografkinja), u kojem je ponovo surađivao sa Šerbedžijom, koji je u njemu dao jednu od svojih upečatljivijih rola, a u glumačkoj ekipi prepunoj velikih imena (Dragan Nikolić, Pavle Vuisić, Ljubiša Samardžić, Predrag Laković, Bata Živojinović, Dragomir Bojanić Gidra, Mića Tomić, Mirjana Karanović), posebno se istaknula mlada Sonja Savić koja je godinu ranije, ulogom istoimene protagonistice u ostvarenju Una Miše Radivojevića, adaptaciji eponimnog romana Mome Kapora, definitivno stekla status zvijezde. Život je lep film je izrazito rađen u tradiciji crnog talasa, sav zavaljan u 'blato' naturalizma, inzistira na tzv. estetici ružnoće i ljudskim instinktima, posebno onim niskim i najnižima, a u izvedbi se služi i skokovitom naracijom te kamerom iz ruke. Moglo bi se reći da na neki način anticipirao poznati film Gorana Paskaljevića Bure baruta iz 1998. (prema kazališnom komadu Dejana Dukovskog), samo što je nešto manje radikalno iskonstruiran i tendenciozan. Prikazan je u glavnom programu festivala u Veneciji, gdje je Sonja Savić dobila specijalno priznanje za svoju izvedbu, a na Pulskom festivalu kamera uglednog Božidara Nikolića (Posljednji podvig diverzanta Oblaka, Pad Italije, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun) nagrađena je Zlatnom arenom.

boja, 104’