ULOGE:
Nanni Moretti (Michele Apicella),
Dario Cantarelli (kritičar),
Nicola Di Pinto (Nicola),
Alessandro Haber (Gaetano),
Laura Morante (Silvia)

SCENARIJ:
Nanni Moretti

FOTOGRAFIJA:
Franco Di Giacomo

GLAZBA:
Franco Piersanti

MONTAŽA:
Roberto Perpignani

Sadržaj:

Nažalost, zbog nepredviđenih okolnosti moramo otkazati projekciju filma najavljenu za subotu. Molimo sve koji su kupili ulaznice da nam se jave radi povrata novca ili zamjene za neku drugu projekciju. Hvala Vam na razumijevanju!

Mladi Michele Apicella filmski je autor koji održava niz projekcija svojih filmova, nakon kojih razgovara s prisutnim gledateljima. Na većini projekcija u tim razgovorima sudjeluje i jedan vrlo kritički raspoložen gledatelj, koji Micheleu opetovano govori da njegovi filmovi nisu društveno relevantni. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju, on Michelea provocira govoreći mu da svoje filmove pokuša prikazati nekom radniku s juga Italije, pastiru iz pokrajine Abruzzo ili domaćici iz Trevisa, pa će tada vidjeti koliko su socijalno irelevantni. Nakon što završi i posljednja projekcija u nizu, Michele se vrati u rodni dom, u kojem živi s majkom, te započne rad na novom projektu radnog naslova Freudova majka. To mu, pak, izazove priličan stres i nelagodu, zbog čega se počne povlačiti u svijet snova. Točnije, u san u kojem radi kao školski učitelj koji se zaljubi u svoju učenicu Silviju. No i zbivanja u tom snu će se ubrzo zakomplicirati, kad mu Silvia kaže da se seli u Argentinu i da je neće biti dvije godine. Ovo odvajanje od Silvije Michelea će u snu dodatno gurnuti prema rubu, da bi se po djevojčinu povratku iz Argentine on pretvorio u vukodlaka te ju počeo progoniti.

Godine 1981. na festivalu u Veneciji ovjenčana Posebnom nagradom žirija, koju je autor podijelio s Brazilcem Leonom Hirszmanom, redateljem drame Oni ne nose crnu kravatu (Eles Não Usam Black-Tie), te godinu kasnije nominirana za prestižnu talijansku filmsku nagradu David di Donatello u kategorijama najbolje sporedne glumice (Piera Degli Esposti) i montaže, humorna drama scenarista i redatelja Nannija Morettija treći je od pet njegovih ostvarenja s Micheleom Apicellom kao protagonistom. Apicella funkcionira kao svojevrsni Morettijev filmski alter-ego, redatelj ga i glumi u svih pet filmova, a Zlatni snovi realizirani su kao nekovrsni autorov odgovor na dijelom ne sasvim pozitivne recenzije kojima je dio kritike dočekao njegov prethodni film, žanrovski srodan Ecce Bombo iz 1978. godine, također s Apicellom kao protagonistom. Premda je priča i ovog filma načelno fikcijska, istovremeno je i u velikoj mjeri autobiografska, a Moretti vrlo učinkovito koristi motiv filma (sna) u filmu, i na filmskoj javi i u snu umećući neke biografske elemente. U ovom djelu Moretti se intenzivno bavi psihoanalizom, i na razini naslova Freudova majka, i na motivskoj razini odnosa redatelja s majkom koje udvaja i na filmskoj javi i u snu, napokon i na razini elaboriranja samog sna, zbog čega i ne čudi da se redatelja nerijetko naziva „talijanskim Woodyjem Allenom”. Pritom njegov izvedbeni prosede i u ovom filmu obilježava velika doza (auto)ironije, ali i nezanemarivi udio egocentrizma, što je u vrijeme premijere prilično zasmetalo glasovitom književniku Albertu Moraviji, koji je u kritici objavljenoj u dnevnom listu L´Espresso 11. listopada 1981. napisao da „Moretti propitkuje sve i svakog osim samog sebe: za takvo što je odviše narcisoidan”.

boja, 105'