ULOGE:
Mina Mohammad Khani (djevojčica / Mina),
Aida Mohammadkhani (Mina),
Kazem Mojdehi,
Naser Omuni,
M. Shirzad

SCENARIJ:
Jafar Panahi

FOTOGRAFIJA:
Farzad Jadat

MONTAŽA:
Jafar Panahi

Sadržaj:

Mlada Mina 7-godišnja je djevojčica iz Teherana koja jednog dana po izlasku iz škole nakon završetka nastave shvati da ju majka ne čeka, što je inače uobičajeno. Kad se za pomoć obrati jednom od učitelja, on joj kaže da pred školom pričeka majku, no jedan njegov prijatelj joj ponudi prijevoz na svom motociklu, od čega Mina odustane zbog njegovih čestih zaustavljanja. Prisiljena sama krenuti prema kući, Mina se osjeća nesigurnom i izgubljenom jer ne zna svoju adresu. Nakon što sjedne u autobus za koji vjeruje da je onaj koji bi ju trebao odvesti do kuće, Mina će otkriti da se vozi u pogrešnom smjeru. Nakon što i ljubazni vozač autobusa pokuša pomoći pomalo razdraženoj djevojčici, ona će u jednom trenutku zastati i reći da više ne želi glumiti u tom dijelu filma. Tada ono što gledatelji prate postaje film o snimanju filma, pri čemu filmska ekipa djevojčicu nastavlja snimati bez njezina znanja.

Godine 1997. na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu ovjenčan glavnom nagradom Zlatni leopard, a godinu kasnije na festivalu u Istanbulu također glavnom nagradom Zlatni tulipan, drugi dugometražni igrani film glasovitog iranskog scenarista i redatelja Jafara Panahija (Bijeli balon, Krug, Zaleđe, Taxi) izuzetno je uspjelo metafilmsko ostvarenje u kojem autor kroz priču o putovanju male protagonistice od škole do kuće sugestivno i efektno prikazuje život u suvremenom Iranu s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća. U sceni u kojoj djevojčica odbije nastaviti glumiti u filmu te svuče tradicionalnu odjeću i ljutito iziđe iz autobusa, Panahi, kojeg vidimo u kadru, dotad fikcijsku priču pretvara u pseudodokumentarac o modernom Teheranu i Iranu. Budući da ta promjena nije slučajna, odnosno da je takav bio i inicijalni autorov prosede, ni kadrovi ´spontanog´ praćenja djevojčice u kretanju gradom nisu uistinu spontani, već je riječ o izrežiranim scenama praćenja koje sugeriraju dokumentarizam. I ovaj film nekadašnjeg suradnika Abbasa Kiarostamija odlikuju naglašeni humanizam i socijalni angažman, sjajni životni dijalozi te intrigantno bavljenje autorovim stalnim temama poput siromaštva te položaja žena i djece u Iranu.

boja, 95'