Pisati o Marilyn Monroe znači suočiti se s tabulom rasom svega onog što je o njoj napisano i izgovoreno, od tračeva pa nadalje, postavljajući vlastito oko na onu drugu stranu zgusnute imaginacije koju je stvorio njen mit. Priča o tijelima može se napisati i zamišljati. Svi oni pogledi koji su bili fokusirani na mit zvan Marilyn ujedno su i različiti oblici žudnje. Treba dakle krenuti od tijela, naga tijela ubačena na holivudsku pokretnu traku. Rodila se 1. lipnja 1926. godine. Otac joj je umro u nikad razjašnjenoj nesreći. Majka ju je sustavno maltretirala pod utjecajem alkohola. Dobar dio Amerike nije mogao, a da se ne identificira s njenim teškim djetinjstvom razapetim između obiteljskog pakla i purgatorija brojnih internata. Slijede prve golišave fotografije i trijumfalni iskorak u svijet filma s Johnom Hustonom koji joj je u Džungli na asfaltu podario malu ulogu. Marilyn se u Hustonovu filmu pojavljuje kratko, u ulozi gangsterske lutkice. No i malo ponekad znači puno. Dovoljna je bila jedna pidžama. Njena prisutnost/odsutnost bila je primijećena.

Zaustavimo se ovdje na trenutak. Navoditi sve njene uloge bilo bi uzaludno. Možda i zato obilježavamo 90. obljetnicu njena rođenja s dva filmska portreta. U Sve o Evi Josepha Mankiewicza u kojem je kao i u Hustonovu komadu imala epizodnu ulogu (oba filma snimila je iste 1950. godine), pojavila se na partyju kod Bette Davis u društvu ciničnog i manipulativnog kazališnog kritičara Georgea Sandersa, gdje će izgovoriti famozni one-liner 'Why do they always look like unhappy rabbits?'. Na tom istom partiju bila je okružena glumcima puno slavnijim i iskusnijim od nje. No već tada je znala pored garderobe lukavo reagirati na igru riječi na relaciji 'sable' (samur) i 'Gable' (Clark). A njen drugi portret je onaj u možda najboljoj komediji svih vremena, Neki to vole vruće Billyja Wildera u kojoj je portretirala glazbenicu na ukuleleu Sugar Kane, rođenu Kowalchick, članicu ženskog benda 'Sweet Sue and Her Society Syncopators'. Tada je već bila slavna. Doduše, bilo je u njenom životu i 'sablea' i Gablea. Potonji je u Neprilagođenima (The Misfits) za Marilyn označio mjesto/rijeku bez povratka. Ali ovdje njeno tijelo ne izaziva u muškarca besramni erotski svrbež, već očajničke urlike gubitka.

No da bismo mogli proniknuti u njen lik neodoljive Sugar Kane, treba se vratiti na jedan drugi veliki Wilderov film snimljen četiri godine prije no ju je nanovo angažirao u remek-djelu Neki to vole vruće. Riječ je o neodoljivom The Seven Year Itch (Sedam godina vjernosti), svedenom na pogled koji se stalno hrva sam sa sobom da bi pokušao izaći iz zamke uzajamne erotiziranosti kontakta. Njegov protagonist pokušava ne vidjeti, dakle, odoljeti Marilynim čarima, ali to nije u stanju, jer je nagon snažniji od njega. Marilyn je njegova susjeda. Ona nije stvarna, ali nije ni imaginarna. Obitava prostor distance, ali postaje njegova suverena vladarica zahvaljujući provokativnoj bijeloj haljini koja je postala ultimativni fetiš u genezi pop imaginarija. Ali kad u mitskoj sceni ona zakorači na rešetke od podzemne željeznice, dizanje te iste haljine postaje destruktivni dokaz wilderovskog slapsticka. Jer, protagonist je u isti mah lud, slijep i mazohist. Slijedi sliku žene koja u stvari ne postoji, jer je umoran od jezika i pravila koje mu nameću obitelj i bračni okovi (žena je otputovala na odmor s njihovim sinom). Ali erotske fantazmagorije nemaju dob, ime i uvjete. Naizgled je riječ o dijametralnom komadu u odnosu na Niagaru Henryja Hathawaya u kojoj se govori o izdaji, smrti i krivnji, iako i ovdje njena figura postaje središnja i engimatična, udaljena i misteriozna.

Ono što su u Sedam godina vjernosti za Toma Ewella bili okovi njegova braka, to su za Tonyja Curtisa i Jacka Lemona u Neki to vole vruće bili okovi njihovih haljina. Sugar Kane i njeno veselo društvo opako su ih zaludili. Ali njihova muška pohota mora biti skrivena iza šminke, ljupkih šeširića i haljinica. Jer, Marilyn je predstavljala san zato jer je ona i bila San. San za Ewella, Daphne i Josephine. San koji je tijekom kratke karijere postao kotač zamašnjak starog Hollywooda u proizvodnji mitova, i njegovih nestvarnih, apstraktnih i cerebralnih figura. Tako je ostala zabilježena i u Warholovim djelima, svedena na vječno ponavljanje i štancanje. (Dragan Rubeša)