Teško bi bilo ustvrditi da je hrvatska kinematografija danas posebno omiljena. Većinu hrvatskih filmova u kinima pogleda manje od tisuću ljudi. Međutim, neke filmove pogleda više od sto tisuća ljudi, pa barem možemo ustvrditi da postoje popularni hrvatski filmovi. Slične situacije ponavljale su se i u prošlosti. S obzirom da su ljudi prije trideset i više godina puno češće odlazili u kino, gledanost hrvatskih filmova nije bila toliko porazna kao danas, ali bilo je i tada dosta filmova koji su prolazili nezapaženo i filmskih hitova koji su gledanošću nadmašivali strane blockbustere.

Točnu gledanost hrvatskih filmova prije 1990-ih teško je ustvrditi zbog toga što statistički podaci, na žalost, ne postoje. Zavod za statistiku u SR Hrvatskoj jedno vrijeme je izrađivao statistike gledanosti pojedinih filmova u kinima, ali nakon nekog vremena su odustali od tog posla, a do tada skupljene podatke jednostavno – škartirali. Dok naši susjedi Slovenci za sve svoje filmove nakon 1945. znaju točan broj ljudi koji su ih pogledali u kinu, mi se u Hrvatskoj možemo osloniti samo na podatke iz novinskih članaka i ostalih alternativnih izvora. Podatke o okvirnoj gledanosti pojedinih hrvatskih filmova danas znamo zahvaljujući istraživačkom radu Ive Škrabala, Nenada Polimca i ostalih proučavatelja hrvatske filmske povijesti.

Obilježavanju desete obljetnice rada Filmskih programa u kinu Tuškanac Hrvatski filmski arhiv pridružuje se ciklusom svojevrsnog kratkog povijesnog pregleda hrvatskog filmskog hitotvorstva. S obzirom da je davno zaključeno da Hrvati najviše vole komedije, jasno je da su tri od četiri filma iz ovog ciklusa upravo tog žanra. Prvi hrvatski filmski hit Plavi 9 trenutno je u fazi restauracije, pa smo iz ranijeg perioda hrvatske kinematografije nakon 1945. odlučili izabrati još jednu popularnu laganu komediju, Martin u oblacima Branka Bauera. Bauerov film samo je u zagrebačkim kinima vidjelo više od sto tisuća gledatelja (za usporedbu, vrlo popularnu Svećenikovu djecu pogledalo je u cijeloj Hrvatskoj oko 160 tisuća ljudi), a uspjehu filma pomogla je i činjenica da se film bavio mladim urbanim ljudima i aktualnim stambenim problemima te je u njemu glumio vrlo popularni Boris Dvornik.

O razlozima uspjeha najomiljenijeg i najgledanijeg hrvatskog filma Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika ne treba puno pričati, jer se doista radi o sjajnom i neizmjerno zabavnom filmu. U vrijeme distribucije Golikov film samo u Zagrebu vidjelo je 235 tisuća ljudi. Filmski kritičari nazivaju ga najboljim hrvatskim filmom, a prema nedavnom istraživanju objavljenom u HAVC-ovom glasilu Croatian Cinema, današnja hrvatska publika, premda u prosjeku najviše naklonjena suvremenim hrvatskim hitovima, dijeli mišljenje filmskih kritičara u vezi najboljeg hrvatskog filma svih vremena.

Samo jednom se ljubi Rajka Grlića neobičan je primjer hrvatskog filmskog hita. Velika gledanost tog filma slična gledanosti Martina u oblacima (ali, u doba kad se manje išlo u kina nego u vrijeme Bauerovog hita) nije toliko neobična zbog toga što se radi o melodrami, vrlo popularnom žanru hrvatske kinematografije. Više je neobična radi toga što zaplet o nepoćudnoj ljubavi komunističkog dužnosnika i buržujke te njegov rasplet nisu baš lagani za gledanje.

Ciklus završavamo najpopularnijim filmom u nezavisnoj Hrvatskoj. Kako je počeo rat na mojem otoku Vinka Brešana brojkom od 350 tisuća gledatelja u cijeloj Hrvatskoj (u doba kad se još manje išlo u kino nego prije) može se po gledanosti mjeriti s uspjehom Golikovog hita. O uspjehu Brešanovog filma dosta se pričalo, a konsenzus mišljenja jest da je film osvojio publiku ponajviše katarzičnom kvalitetom, omogućivši gledateljima da se nakon ratnih patnji prvi put smiju ratu. (Juraj Kukoč, Hrvatska kinoteka)