Redatelj i scenarist igranih televizijskih i kino filmova te glazbenih i dokumentarnih emisija. Završio je klasičnu gimnaziju u rodnom Splitu, a već u to vrijeme često je statirao u tamošnjem Hrvatskom narodnom kazalištu (njegov djed Branko bio je član glumačkog ansambla, kao i dio šire obitelji). Ipak, film ga je više privlačio, nego gluma. Otišao je u Zagreb gdje je prvo apsolvirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a potom diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Šezdesetih godina bavio se filmskom kritikom. Bio je pomoćnik redatelja na omnibusu Ključ (1965.) Vanče Kljakovića, Krste Papića i Antuna Vrdoljaka te drami Iluzija (1967.) Krste Papića na kojoj je radio i kao koscenarist. Samostalno je debitirao režijom modernistički intonirane drame Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968.). Nemavši sreće s filmskim fondovima tadašnje države (odbijeno mu je desetak projekata), tijekom sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih ostvario je zapažen opus televizijskih drama: Zec (1975.), Smrt maturanta Wagnera (1976.), Bombaški proces (1978.), Špijunska veza (1980.), U logoru (1984.). U to vrijeme režirao je i nekoliko dokumentarnih filmova, a među tv filmovima izdvaja se prilagodba priče Ksavera Šandora Đalskog Nocturno (1974.) koja je 1983. prebačena na 35mm vrpcu te distribuirana u kinima pod nazivom Noć poslije smrti. Za kino publiku snimio je dramu Prijeki sud (1978.) i triler Zločin u školi (1982.). Tijekom devedesetih snimio je samo televizijsku dramu Sestre (1992.) s Almom Pricom i Anjom Šovagović Despot u glavnim ulogama. Slijedeći je srednjemetražni dokumentarni film Poezija i revolucija - studentski štrajk 1971. (2000.) u kojem je montirao preostali snimljeni materijal star trideset godina, tada zaplijenjen i korišten u sudskim procesima za vrijeme Hrvatskog proljeća. Uslijedila je kostimirana melodrama Konjanik (2003.), prikazana u službenoj konkurenciji uglednoga međunarodnoga festivala u Mar de Plati. Nastavivši snimati za televiziju režira još nekoliko filmova i nastavke serija (Sve će biti dobro, 2008.-2009.; Pod sretnom zvijezdom, 2011.). Na velika platna vraća se povijesnom dramom Lea i Darija (2011.), snimljenoj prema istinitoj priči. Osim na filmu, radio je i u kazalištu. Asistirao je Relji Bašiću na uspješnoj kazališnoj predstavi Ljubaf, a devedesetih je u Teatru &td radio predstavu Kraljica majka s Nevom Rošić i Božidarom Alićem, inače njegovim čestim glumcem na filmu. Od 1981. predaje filmsku i televizijsku režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramskih umjetnosti), a od 1985. do 1990. bio je profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Za svoje TV i igrane filmove dobio je nekoliko glavnih nagrada kao što je nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala i najveće nagrade na nacionalnim festivalima. Također je cijeli niz prestižnih nagrada osvojio za igrane filmove na domaćim i stranim festivalima.