Redateljica i scenaristica specifičnog stila i jedna od najvažnijih autorica suvremenog francuskog filma. Iako je rođena u Parizu, kao kći javnog službenika većinu djetinjstva i mladosti sve do četrnaeste godine provela je u raznim afričkim državama. S majkom i mlađom sestrom se nakon toga vratila u Francusku u predgrađe Pariza i nastavila školovanje. Ipak, vrijeme provedeno u nekadašnjim francuskom kolonijama ostavilo je traga što je vidljivo u njenoj filmografiji. Isprva je studirala ekonomiju, no shvatila je da to nije za nju. Na nagovor supruga, upisala je parišku filmsku školu IDHEC (L'Institut des hautes études cinématographiques), danas poznatu kao La Fémis. Nakon diplome 1971. godine prva iskustva na filmskim setovima ostvarila je radeći kao asistent redatelja kao što su Dušan Makavejev (Sweet Movie, 1974.), Robera Enrico (Le vieux fusil, 1975.), Costa-Gavras (Hanna K., 1983.), Wim Wenders (Paris, Texas, 1984.; Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin), 1987.), Jim Jarmusch (Pod udarom zakona (Down by Law), 1986.) i brojne druge. Scenaristički i redateljski debi ostvarila je 1988. godine filmom Chocolat. Već za taj prvi rad, inspiriran djetinjstvom u Africi, primila je pohvale kritike i publike, a film je bio prikazan i na filmskom festvalu u Cannesu. Idući, dokumentarni Man No Run (1989.) o glazbenom sastavu Les Têtes Brulées iz Kameruna snimala je u vrijeme njihove prve turneje u Francuskoj. Slijedeći igrani film Ne bojimo se smrti (S'en fout la mort, 1990) priča je o dvojici muškaraca (jedan iz Afrike, drugi s Kariba) koji pokušavaju opstati na rubu francuskog društva. U kratkometražnom igranom Keep It for Yourself (1991.) manju ulogu ostvario je Vincent Gallo s kojim će kasnije ponovno surađivati. Sudjelovala je u omnibusu Contre l'oubli (1991.), produciranom od strane Amnesty Internationala i sačinjenom od radova čak trideset redatelja u kojima se svaki od njih založio za pojedinog političkog zatvorenika. Nakon toga režirala je nastavak La robe à cerceau televizijske serije Monologues (1993.). Iduće godine snimila je treći dugometražni igrani film J'ai pas sommeil (1994.). Film se bavi pitanjem imigranata i kulturnih, obiteljskih i društvenih problema u multietničkom dijelu Pariza. Film je ujedno jedna od njenih brojnih suradnji s Agnès Godard kao direktoricom fotografije. Tijekom autorskog procesa, Denis veću pažnju i vrijeme posvećuje montaži materijala nakon snimanja, nego brojnim ponavljanjima scena tijekom samog snimanja na filmskom setu. Često radeći za televiziju i sudjelujući u omnibusima snimila je i US Go Home u sklopu Tous les garçons et les filles de leur âge... (1994.), televizijske serije u kojoj je devet redatelja propitivalo temu adolescencije. U Us Go Home ponovno je surađivala s Vincentom Gallom, a bila je to i prva suradnja s mladim Grégoireom Colinom koji će ostvariti veće uloge u njezinim idućim filmovima. Za još jedan, osmodijelni omnibus o francuskom lučkom gradu À propos de Nice, la suite (1995.) snimila je dio Nice, Very Nice. S Grégoireom Colinom u glavnoj muškoj ulozi snimila je priču o odrastanju Nénette i Boni (Nénette et Boni, 1996.). Film se pokazao kao jedno od njenih najuspješnijih djela, a donio joj je i Zlatnog leoparda na švicarskom međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu 1996. godine. Tri godine kasnije opet s Grégoireom Colinom snimila je dramu Beau travail (1999.). Film koji je slobodna interpretacija priče Billy Budd, Sailor Hermana Melvillea donio joj je priznanje međunarodne kritike i publike. Nakon njega, okušala se u hororu s Nevolje svakog dana (Trouble Every Day, 2001.) u kojem je Vincent Gallo odigrao glavnu ulogu. Glazbu za film napravila je engleska glazbena grupa Tindersticks, kao i za prethodni Nénette et Boni. U većini filmova, Denis koristi malo dijaloga, dodajući tako dodatni naglasak na glazbu. Ponovno u dramskom žanru snimila je Vendredi soir (2002.). U tom, ali i ostalim filmovima više je orijentirana na motivaciju likova, nego na samu radnju, zaplet koji ih povezuje. U svojim filmovima često je inspirirana radovima filozofa Jean-Luca Nancya kojem je posvetila i dio Vers Nancy omnibusa Ten Minutes Older: The Cello (2002.) progovarajući o problemima prihvaćanja stranaca, integracije i asimilacije. Temeljen na romanu Jean-Luca Nancya je i njen idući dugometražni film Uljez (L'intrus, 2004.). Uslijedio je dokumentarni film Vers Mathilde (2005.), snimljen na Super-8 i Super-16 filmskom formatu i baveći se radom Mathilde Monnier, jedne od najvažnijih francuskih suvremenih koreografa. U drami 35 čašica ruma (35 rhums, 2008.) surađuje s Alexom Descasom, još jednim od svojih čestih glumaca. Isabelle Huppert je u glavnoj ulozi u filmu Bijela roba (White Material, 2009.), u kome se redateljica vraća afričkoj temi i lokacijama. Nakon kratkometražnog To the Devil (2011.) snimila je zasad posljednji dugometražni igrani film Les salauds (2013.). Uz rad na filmu, počevši od 2002. godine radi kao profesorica filma na školi European Graduate School (EGS) u Saas-Feeu u Švicarskoj.


Claire Denis, lutalica



Fućka mu se za smrt

Nitkovi

Prema Mathilde

Dobar posao

Ne zaboravimo

Čokolada

Petak navečer

Prema Nancyju

Uljez

Nevolje svakog dana

35 čašica ruma

Nénette i Boni

Bijela roba