Larisa Jefimovna Šepitko

06.01.1939, Kijev - 02.07.1979, Moskva

 

Director

Sovjetska redateljica i scenaristica ukrajinskog podrijetla. Studirala režiju na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK u klasi Aleksandra Petroviča Dovženka, režirala kratkometražne filmove Slijepi kuhar (Slepoy kukhar, 1956) i Živuća voda (Zhivaya voda, 1957), potom surađivala s Dovženkovom udovicom Julijom Ipolitovnom Solncevom na njegovom nedovršenom filmu Poema o moru (1958), a diplomirala cjelovečernjim filmom Vrućina (Znoj, 1963), po pripovijetci kirgiskog književnika Čingiza Ajtmatova, realiziranim na ekstremnim vrućinama u Kirgistanu zbog kojih se razboljela pa je na set dolazila na nosilima. Prikazom generacijskog sukoba na državnoj farmi između mladog Kemala i starijeg Abakira, film je privukao pažnju osebujnim naturalističkim ugođajem i ekspresivnom crno-bijelom fotografijom pustih pejzaža, intrigantnim kadriranjem, neobičnim rakursima, upotrebom kamere iz ruke te zvučnom kulisom Tolomuša Okejeva (koji će kasnije i sam postati znameniti redatelj) pa je, između ostalog, nagrađen i na festivalu u Karlovym Varyma. Idućim ostvarenjem, filmom Krila (Krilja, 1966), zbog prikaza krize nekadašnje ratne letačice, sada direktorice škole, četrdesetdvogodišnje nacionalne heroine Nadežde Petrovne, koja zbog nostalgije prema ratnoj prošlosti i krutog pogleda na svijet, neusklađenog s poslijeratnim vremenima, ne uspijeva pomiriti slavnu prošlost i svakodnevnu sadašnjicu, odnosno uspostaviti kontakt sa sredinom, svojim učenicima i kćerkom Tanjom, izazvala je kontroverze u SSSR-u zbog navodnog prikazivanja izgubljenosti ratnih heroja i generacijskog konflikta. Međutim, tom se karakternom studijom zbog distancirane analize psiholoških frustracija protagonistice, vizualnog stila, sporog ritma i upotrebe retrospekcija nadovezala na niz izvrsnih ratnih filmova u razdoblju 'otapanja' i afirmirala kao jedna od najznačajnijih modernističkih redateljica sovjetskog filma 1960ih. Taj je status potvrdila srednjometražnim filmom Domovina elektriciteta (Rodina električestva, 1967), prema priči ruskog pisca Andreja Platonova i dijelom omnibusa Početak nepoznatog doba, o mladom inženjeru koji dovodi struju u siromašno selo tijekom ruskog građanskog rata, koji je zabranjen za prikazivanje u brežnjevljevoj eri zbog navodnog negativnog prikaza boljševika. Sljedećim filmom, Ti i ja (Ty i ja, 1971), njezinim jedinim u boji, eliptičnom strukturom i prikazom urbanog otuđenja bez pravog dramskog središta, s likom neurokirurga Pjotra koji za boravka u Švedskoj proživljava krizu pa po povratku u Moskvu napušta posao, suprugu Katju i prijatelja Sašu te odlazi u Sibir gdje upoznaje mladu djevojku, očitovala je utjecaj blizak estetici Michelangela Antonionija. Nakon rođenja sina, unatoč smrtnoj opasnosti zbog ozbiljne povrede kralježnice, ugled je trajno potvrdila remek-djelom Uspon (Voshoždenie, 1977), prema priči „Sotnikov“ bjeloruskog pisca Vasila Bikova, snimljenog na ekstremno niskim temperaturama i nagrađenog Zlatnim medvjedom u Berlinu. Alegorijom o dvojici ruskih partizana zarobljenih u zimu 1942., u kojem je likom Sotnikova prilično otvoreno aludirala na figuru Krista, Rybaka na Judu, a kolaboracionista Portnova na Poncija Pilata, unatoč simbolizmu i fabuli koja se uklapa u socrealistički kanon partizanskih filmova (s junakom koji je spreman umrijeti za ideale), izbjegla je klišeje i žanrovske stereotipe konvencionalnih sovjetskih ratnih filmova, a film se zbog precizne naracije, sugestivnog ugođaja, impresivne crno-bijele fotografije ruskih snježnih pejzaža Vladimira Čuhnova te izvrsne glazbe sovjetskog skladatelja Alfreda Šnitkea, drži jednim od najboljih sovjetskih ratnih filmova. Tijekom priprema za snimanje filma Oproštaj s Matjorom, prema noveli Valentina Grigorjeviča Rasputina, o seljacima koji ne žele napustiti rodno mjesto koje će uskoro biti poplavljeno akumulacijskim jezerom, Šepitko je s još četvoricom članova ekipe smrtno stradala u prometnoj nesreći 1979. u 41. godini života, pa je projekt pod nazivom Oproštaj (Proščanie, 1983) dovršio njezin suprug Elem Klimov, koji joj je posvetio i kratkometražni dokumentarni film Larisa (1980). (MR)

Filmografija


Filmovi redatelja

Uspon

(Voshoždenie, SSSR, 1977)

Režija: Larisa Jefimovna Šepitko
FOTOGRAFIJA: Vladimir Čuhnov, Pavel Lebešev
Sadržaj:

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon bitke s njemačkim okupatorima sovjetski partizani Ribak i Sotnikov jednog snježnog zimskog dana 1942. kreću u potragu za streljivom i zalihama hrane. Stigavši u bjelorusko selo, oni od vođe mjesnih kolaboracionista uzmu domaću životinju te se s njom krenu vraćati prema svojoj postrojbi. Ubrzo ih, međutim, zamijeti njemačka ophodnja, a u vatrenom okršaju koji se zapodjene u snijegu oni ustrijele jednog njemačkog vojnika, a Sotnikov bude ranjen...

c/b, 109'

Krila

(Krilja, SSSR, 1966)

Režija: Larisa Jefimovna Šepitko
FOTOGRAFIJA: Igor Slabnevich
Sadržaj:

Prvi igrani film Larise Jefimovne Šepitko koji je snimila netom nakon diplome na ruskom institutu za kinematografiju. Glavna junakinja filma je Nadežda Petrukhina, poznata ratna pilotkinja iz vremena Drugog svjetskog rata koja se u poratnom razdoblju pokušava nositi s mirnom, dosadnom svakodnevicom. Zaposlena je kao ravnateljica škole i svi je poštuju, no ona sama ne pronalazi sreću i zadovoljstvo.

c/b, 35 mm, 85 min
Vidi cijeli program