Njemačka glumica, redateljica i scenaristica, jedno od vodećih imena novog njemačkog filma i jedna od najznačajnijih svjetskih redateljica koje se bave feminističkim temama.
Iz rodnog Berlina, preselila se u Pariz gdje je radila za različite filmske kolektive surađujući na scenarijima, a bila je i suredateljica kratkometražnih filmova. Nakon povratka u Zapadnu Njemačku početkom šezdesetih, studirala je umjetnost, germanistiku i romanske jezike i pohađala glumačke lekcije. Glumačku karijeru započela je u manje zapaženim filmovima, a manje uloge imala je u televizijskim serijama. Surađivala je najviše s dva redatalja: Rainerom Wernerom Fassbinderom i Volkerom Schlöndorffom. Ostvarila je uloge u Fassbinderovim dramama Götter der Pest (1970.), Der amerikanische Soldat (1970.) i Warnung vor einer heiligen Nutte (1971.). Sa Schlöndorffom je surađivala nastupivši u njegovoj  televizijskoj adaptaciji drame Bertolta Brechta Baal (1970.) i nastavila ulogama u tv drami Der plötzliche Reichtum der armen Leute von Kombach (1971.) te kino dramama Die Moral der Ruth Halbfass (1972.), Strohfeuer (1972.) i Der Fangschuß (1976.). Ona i Schlöndorff su se vjenčali 1971. godine. Zajedno su pisali scenarije za njegove filmove, a režirali su i film Izgubljena čast Katharine Blum (Die verlorene Ehre der Katharina Blum, 1975.). Trotta je samostalno režirala dramu Drugo buđenje Christe Klages (Das zweite Erwachen der Christa Klages, 1978.). Nakon filma Sestre ili ravnoteža sreće (Schwestern oder Die Balance des Glücks, 1979.), potvrdila se kao redateljica dramom Olovno vrijeme (Die bleierne Zeit, 1981). Film je bio nadahnut životom i samoubojstvom članice terorističke skupine Baader-Meinhof Gudrun Ensslin, te istragom njezine sestre Christiane o toj smrti. Riječ je o dobrom primjeru političkog feminističkog filma po kojem je postala prepoznatljiva, a film joj je donio Zlatnog lava i FIPRESCI nagradu u Veneciji, nagradu za najbolji igrani film na njemačkim filmskim nagradama 1982. i nagradu David di Donatello za najbolju redateljicu iste godine. Njezin idući film Heller Wahn (1983.) prolazi znatno slabije, no opet plijeni pažnju biografskim filmom Rosa Luxemburg (1986.). Osamdesete završava nezapaženim Strah i ljubav (Paura e amore, 1988.). Sa čestom suradnicom, glumicom Barbarom Sukowom snima dramu L'africana (1990.), a s talijanskom glumačkom postavom u Il lungo silenzio (1993.). Iz devedesetih se ističe Obećanje (Das Versprechen, 1995.) nakon kojeg snima tri filma za televiziju. Režirala je i mini TV seriju Jahrestage (2000.). Idući film za veliko platno joj je Rosenstrasse (2003.), drama o mirnom prosvjedu u Berlinu 1943. godine. Njome opet privlači pažnju publike, ali i kritike. Prima SIGNIS i Unicef nagradu na filmskom festivalu u Veneciji 2003. godine te talijanski Zlatni globus za najbolji film 2004. godine i nagradu David di Donatello za najbolji europski film (dijeljeno s Von Trierovim Dogvilleom) iste godine. Drama Ja sam ona druga (Ich bin die Andere, 2006.) prolazi slabije, za razliku od biografskog filma Vizija - Život Hildegard von Bingen (Vision - Aus dem Leben der Hildegard von Bingen, 2009.) u kojem opet radi sa Sukowom. Najveći uspjeh među njezinim posljednjim filmovima ostvaruje nova biografska drama Hannah Arendt (2012.), opet sa Sukowom u naslovnoj ulozi židovsko-njemačke filozofkinje. Trenutno posljednji završen film joj je Die abhandene Welt (2015.), a u pretprodukciji se nalazi The Odd Couple. Pored filmskog stvaralaštva, radi i kao profesorica filma na Europskoj poslijediplomskoj školi u Saas-Feeu u Švicarskoj.