ULOGE:
Dick Hogan (David Kentley),
John Dall (Brandon),
Farley Granger (Phillip),
Edith Evanson (gđa. Wilson),
Douglas Dick (Kenneth),
Joan Chandler (Janet),
James Stewart (Rupert Cadell)

SCENARIJ:
Arthur Laurents,
Hume Cronyn (prema drami Patricka Hamiltona)

FOTOGRAFIJA:
William V. Skall,
Joseph A. Valentine

GLAZBA:
David Buttolph

MONTAŽA:
William H. Ziegler

Sadržaj:

Brandon Shaw i Phillip Morgan mladići su iz dobrostojećih obitelji, prijatelji iz ranog djetinjstva koji zajedno žive u ukusno uređenom njujorškom stanu. Jednog predvečerja oni užetom zadave svog prijatelja Davida Kentleyja, te njegovo tijelo skriju u staroj škrinji za odjeću koja se nalazi na vidljivom mjestu u dnevnoj sobi njihova stana. Zločin su počinili iz puke obijesti i narcisoidnosti, jer su sebe držali superiornima slabiću Davidu, kao što se smatraju nadmoćnima i većini ostalih ljudi. U počinjenju zločina vodili su se i onim što im je na jednom predavanju rekao njihov nekadašnji profesor filozofije Rupert Cadell, koji im je iznio stav da je ubojstvo za većinu ljudi zločin, ali da je za one superiorne privilegij. Oni su stoga odlučili profesorovo opasno teoretiziranje provjeriti u praksi, a da bi svoju nadmoć iskušali u potpunosti, iste su večeri u goste pozvali nekoliko osoba. Osim profesora Cadella tu su Davidov otac i mladićeva strina, gospođa Atwater, te Davidova djevojka Janet Walker i kolega Kenneth Lawrence, mladić također zaljubljen u Janet. Kad se svi oni okupe u ugodnim i zabavnim razgovorima, dok ih dvori služavka Wilson, nitko od gostiju neće moći ni naslutiti da je u sobi i Davidovo mrtvo tijelo. No i žrtva je bila jedan od pozvanih gostiju, pa će se profesor Cadell ubrzo zapitati zašto ga nema i da mu se nije nešto dogodilo.

Psihološka krimi-drama Konop redatelja Alfreda Hitchcocka izuzetno je uspjela ponešto slobodnija adaptacija istoimenog kazališnog komada engleskog dramatičara i romanopisca Anthonyja Waltera Patricka Hamiltona. Prozu pisca kojeg su zbog osebujnog stila, pribjegavanja dikensovskoj naraciji i elaboriranja različitih aspekata međuratne londonske ulične kulture izrazito cijenili i književnici poput Grahama Greenea i Johna Boyntona Priestleyja, u scenarij su vrlo uspješno pretočili ugledni scenarist Arthur Laurents (Priča sa zapadne strane), dominantno glumac Hume Cronyn (Sjena sumnje) i na špici nepotpisani glasoviti dvostruki oskarovac Ben Hecht (Orkanski visovi, Ozloglašena). Dijelom temeljeno na istinitom slučaju Nathana Leopolda i Richarda Loeba, homoseksualaca i postdiplomaca s čikaškog sveučilišta koji su iz puke zabave i vjere u vlastitu intelektualnu superiornost ubili svog mladog kolegu Roberta Franksa, te koji su ubojstvo držali umjetnošću idealnom za darovita viša bića pozicionirana iznad konvencionalnog poimanja morala i odnosa dobra i zla, Uže je prividno varkama realizirano u jednom kadru. Posrijedi je film kojeg je i sam Hitchcock nazvao trikom, te zbog kojeg su mu neki kritičari, imajući na umu i karakter Normana Batesa iz Psiha i sporedni lik ubojice Martina Landaua iz Sjever-sjeverozapad, brzopleto pripisali homofobiju. Došavši na ideju snimanja lažnog „one take” djela, redatelj je odvažno zagrizao u priču koja se 1948. godine činila izuzetno suspektnom i društveno neprihvatljivom, otvorivši film prizorom okrutnog ubojstva tijekom kojeg počinitelji, obojica istodobno dominantni i submisivni tipovi, gotovo zapadaju u orgazmičku ekstazu. Zaintrigiran makabričnom storijom o svirepom zločinu, Hitchcock je Uže, ujedno i svoj prvi film u boji, koncipirao kao artificijelnu tehničku vježbu kojom će svoj prethodni eksperiment, u cijelosti u čamcu za spašavanje realiziran Lifeboat, podići na višu razinu. Zamišljeno kao niz od osam desetominutnih kadrova (koliko je tada iznosilo trajanje jedne role filma), prijelazi među kojima su se simulirali naglim približavanjima kamere u leđa protagonista ili njenim opisivanjem seta, čime je kameri gotovo dan status ravnopravnog aktera, elegantno režirano i atmosferično Uže, u kojem redatelj sjajno koristi ograničeni prostor dijela interijera jednog stana, ostvarenje je kojim je Hitchcock publici želio stvoriti privid gledanja kazališne predstave. I u tome je u potpunosti uspio, jer kamera poput nekog detektiva, ponekad i samog profesora Ruperta Cadella, kojeg tumači uobičajeno odlični James Stewart, kao da slijedi tragove i znatiželjno bilježi detalje na pozornici zločina, poneki nagli pokret rukom ili nervozni tik dvojice ubojica, te tako kontinuirano podiže dramsku tenziju. Moralist Hitchcock i ovdje u podtekstu postavlja intrigantno pitanje o utjecaju profesora Cadella na svoje studente, odnosno o njegovoj odgovornosti za to što su ga ubojice Philip i Brandon, kojeg vrlo raspoloženo interpretiraju Farley Granger i John Dall, odveć doslovno shvatili i odlučili konkretizirati naučene lekcije.

boja, 80'