Licem u lice

igrani, 1963

REŽIJA: Branko Bauer

Licem u lice

ULOGE:
Husein Čokić (Milun Koprivica),
Ilija Džuvalekovski (Voja Čumić),
Vladimir Popović (Radovan),
Drago Mitrović (Ilija),
Milan Srdoč (Mika),
Juraj Knežević (Trajče),
Nevenka Benković (Kaća Koprivica),
Tomanija Ðuričko (Dušanka),
Uglješa Kojadinović (Kosijer),
Božidarka Frajt (Vera),
Jere Mrndže (Dača),
Kruno Valentić (Raka),
Ivo Vrdoljak (Malibrk),
Ilija Ivezić (Mitke),
Vladimir Sušić (Stevan),
Boris Dvornik (Andrija Mačkić),
Velimir Chytil (Brko),
Dušan Stefanović (Sremac),
Pavao Saćer (Jova),
Sulejman Lelić (Paja),
Jozo Martinčević (Vuk),
Rikard Brzeska (Bora),
Marija Aleksić

SCENARIJ:
Bogdan Jovanović

FOTOGRAFIJA:
Blažina Branko

GLAZBA:
Branimir Sakač

MONTAŽA:
Blaženka Jenčik

SCENOGRAFIJA:
Vladimir Tadej

KOSTIMI:
Marko Gerovac

Sadržaj:

U građevinskom poduzeću sazvan je partijski sastanak na kojem se treba raspraviti slučaj radnika Miluna koji je ustao protiv odluka direktora poduzeća Čumića, inače svog ratnog sudruga. U partijski komitet, na čijem je čelu novi sekretar Radovan koji je naslijedio donedavnog Iliju zbog njegove navodne bolesti, stiglo je i anonimno pismo u kojem se kritizira direkcija poduzeća te loši međuljudski odnosi.

O filmu:
Tri glavne nagrade – Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatna arena za režiju te nagrada publike Jelen – na pulskom festivalu 1963. rječito govore o važnosti filma Licem u lice u svojem vremenu. Branko Bauer uspio je drugi put postići ono što je bio postigao već 1956. filmom Ne okreći se sine, a to je film klasičnoga, upravo kanonskoga estetskog značenja za svoje vrijeme te istodobno film iznimne dokumentarne vrijednosti i društvene važnosti upravo za trenutak u kojem je nastao. Dok su Ne okreći se sine službena i dogmatska partijska kritika, ali i kulturni establišment povezan s kinematografijom objeručke dočekali kao konačno ostvarenje filma koje istodobno uspijeva biti i vrhunsko umjetničko djelo, kompetentno kako u svojoj klasičnoj naraciji tako i u estetskim dosezima onkraj dogmatskih zahtjeva postavljanih pred film kao ideološki aparat države, ali i ideološka metapripovijest ukotvljena ne u prolaznim političkim zahtjevima, nego u psihičkim i svjetonazorskim univerzalijama likova, sedam godina poslije, u sasvim drukčijem desetljeću, Licem u lice nametnuo se javnom mnijenju kao jednako kompetentan film. Film – stvaran pod radnim naslovom Otvoreni partijski sastanak i pod podozrivošću producenta – i opet je postao miljenik službene kritike, navođen kao prihvatljiv primjer društvenokritičkoga filma, primjerene razine kritičnosti za demokratsku partijsku državu, ali s optimističnim otvorenim krajem naslijeđenim iz matrice socrealističke dramaturgije i s kritikom u sistemski dopuštenim okvirima. Kao što je s Tri Ane otvorio put crnom talasu i naturalističkom stilu u jugoslavenskim kinematografijama, Bauer je pak s filmom Licem u lice sasvim otvorio put zatopljenju i politički kritičkom filmu koji će, u obliku svojevrsnog filma samokritike, postati važnim (i često mnogo pesimističnijim) segmentom autorske kinematografije u rasponu od Hadžićeva Protesta do Mimičina Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka. Klasične narativne konstrukcije, sasvim smješten u aristotelovski trojno jedinstvo mjesta, vremena i radnje (partijski sastanak koji traje do duboko u noć, ukupno ne dulje od dvanaest sati), sa zatvorenom grupom likova, film je Bauerovo peto majstorsko djelo u igranom filmu klasičnoga narativnog stila (nakon Ne okreći se sine, Samo ljudi, Tri Ane i Martina u oblacima) i ujedno posljednje, do njegove kasne, klasicističke televizijske faze (Zimovanje u Jakobsfeldu, 1975.; Salaš u Malom Ritu, 1976.). Istodobno je to primjeran film prijelazne faze studijske kinematografije u Hrvatskoj na razmeđu klasičnoga i modernističkoga stila: kao i nešto poslije Papić u Lisicama, upravo je dramski klasicizam filmskoj strukturi priskrbio efekt moderniteta, a pretpriče likova i narativna objašnjenja dana su izvan »filmske pozornice«, u pripovjednim analepsama tj. flešbekovima, kao prisjećanja nekolicine likova. Upravo je ta multiperspektivna fokalizacija u izlaganju priče usred klasične dramske situacije filmu u tadašnjoj kritici priskrbila epitet perjanice moderniteta; ipak, činjenica da te analepse Bauer ne može a režijski ne opravdati i strukturalno motivirati (krupnim planom zamišljenog lica, brišućim panoramskim švenkom, zvučnim efektom) s druge strane pak zorno svjedoči o redatelju »na prijelomu stilskih razdoblja«. (Tomislav Šakić)

Produkcija: Jadran film

c/b, 78'