Ljubav poslijepodne (1972)

L'amour l'après-midi, igrani, romantična drama, Francuska, 1972

REŽIJA: Eric Rohmer

Ljubav poslijepodne (1972)

ULOGE:
Bernard Verley (Frédéric),
Zouzou (Chloé),
Françoise Verley (Hélène),
Daniel Ceccaldi (Gérard),
Malvina Penne (Fabienne),
Elisabeth Ferrier (Martine)

SCENARIJ:
Éric Rohmer

FOTOGRAFIJA:
Néstor Almendros

GLAZBA:
Arié Dzierlatka

MONTAŽA:
Cécile Decugis

Sadržaj:

Frédéric je čovjek ranih srednjih godina koji uživa u životu. I na privatnom i na poslovnom planu mu sve ide od ruke, u sretnom je trogodišnjem braku s privlačnom Hélène, nastavnicom engleskog jezika s kojom trenutno očekuje drugo dijete, a na poslu je partner u malom odvjetničkom uredu koji vodi s ležernim Gérardom. Iako izuzetno voli svoju ženu, Frédéric i dalje mašta o vatrenim vezama s drugim djevojkama, a u ostvarenju tih maštarija sprečava ga upravo ljubav prema supruzi. No to će se početi mijenjati kad mu jednog dana u ured uđe atraktivna Chloé, djevojka zbog koje je svojedobno njegov najbolji prijatelj Bruno pokušao samoubojstvo. Chloé sad traži posao, a njezino isprva prijateljstvo s Frédéricom postupno će se pretvoriti u česta poslijepodnevna druženja. Sve će se dodatno usložiti kad ona jednom otkaže sastanak s njim i s drugim mladićem otputuje u Grčku.

Humorna romantična drama scenarista i redatelja Érica Rohmera posljednji je, šesti naslov iz autorova ciklusa tzv. Moralnih priča, naslov za koje je preuzet iz djela francuskog povjesničara i prosvjetiteljskog književnika Jeana-Françoisa Marmontela, a koje zaokružuju filmovi Pekarica iz Monceaua, Suzannina karijera, Skupljačica, Moja noć kod Maud i Claireino koljeno. I u ovom filmu, kao i u čitavom ciklusu, Rohmer varira temu suprotnosti između deklarativnih stavova i izjava samosvjesnih likova s jedne te njihovih postupaka s druge strane, kad budu dovedeni u iskušenja. Autor kritički propituje moralna načela i intelektualna opredjeljenja likova, narativno cjeline oblikujući kao nizove duljih dijaloških scena, uz promišljenu uporabu izvanprizorne naracije te s osloncem na kontraste materijalnog i duhovnog, ljudskog i božanskog, samosvjesnog i samopodcjenjivačkog, privremenog i vječnog. Preferiranje dijaloške forme posljedica je Rohmerova spisateljskog i teatarskog zaleđa, on je umjetnik koji je inteligentne dijaloge uzdignuo na kvalitativno višu razinu, a te dijaloge izgovaraju često nezreli, nepouzdani, nesigurni i licemjerni antijunaci ponekad skloni laganju, likovi koje je Rohmer itekako volio unatoč svim njihovim nedostacima, odnosno upravo zbog njih.

boja, 97'

Trailer