ULOGE:
Richie Andrusco (Joey),
Richard Brewster (Lennie),
Winifred Cushing (majka),
Will Lee (fotograf),
Charlie Moss (Harry),
Tommy DeCanio (Charley)

SCENARIJ:
Ray Ashley,
Morris Engel,
Ruth Orkin

FOTOGRAFIJA:
Morris Engel

GLAZBA:
Eddy Lawrence Manson

MONTAŽA:
Ruth Orkin,
Lester Troob

Sadržaj:

Sedmogodišnji Joey Norton živi sa starijim bratom Lenniejem u četvrti niže srednje klase u newyorškom Brooklynu. Jednog dana, dok je njihova majka u posjeti svojoj bolesnoj majci, Lennie i njegovi prijatelji odluče se našaliti s Joeyem – insceniraju incident koristeći lažni pištolj kao pravi i kečap umjesto krvi, da Joey pomisli da je pucajući iz pištolja ubio brata. Bratovi prijatelji dodatno ga uplaše govoreći mu da će ga policija uhvatiti i poslati u zatvor, te šokirani dječak pobjegne do prve stanice podzemne željeznice, uhvati vlak i pođe do glavnog newyorškog zabavišta i kupališta, Coney Islanda. Tamo zaboravi na strah i prepusti se raznim zanimljivostima, dok ga Lennie grozničavo traži ne znajući gdje je nestao…

Legendarnog Johna Cassavetesa redovno se naziva 'papom američkog nezavisnog filma', misleći se pritom na dugometražna igrana ostvarenja (jer poznato je da su nezavisnu produkciju u općem smislu začeli autori kratkih filmova poput Maye Deren, Kennetha Angera i Jonasa Mekasa), međutim on niti je snimio prvi dugometražni američki nezavisni igrani film, niti je prvi stvorio nezavisni dugometražni igranofilmski opus. Primat ide daleko manje poznatom i nepravedno potisnutom pioniru nezavisne produkcije Morrisu Engelu (a prije Cassavetesa nezavisnim dugim metrom počeo se baviti i Lionel Rogosin, čiji smo ciklus nedavno također mogli pratiti u kinu Tuškanac, no njegova ostvarenja ipak pretežno pripadaju dokumentarnom rodu), autoru koji je karijeru počeo kao fotograf newyorških lijevo-liberalnih novina PM što su izlazile 1930-ih, a istaknuo se i kao ratni fotograf i snimatelj (bio je u istoj jedinici kao još jedan budući alternativni filmski klasik, Russ Meyer, i njih dvojica snimili su najpoznatije prizore američkog iskrcavanja u Normandiji). Engel je 1953. sa svojom djevojkom i uskoro suprugom, fotografkinjom Ruth Orkin, te prijateljem Raymondom Abrashkinom (na špici filma potpisan kao Ray Ashley) napisao i režirao, koliko se zna, prvi američki nezavisno producirani dugometražni igrani film Mali bjegunac. Morris i Abrashkin film su i producirali, Morris ga je snimio, a montirala ga je Orkin zajedno s Lesterom Troobom. Budžet je iznosio malenih trideset tisuća dolara, a da bi film uopće bilo moguće snimiti trebalo je konstruirati praktičnu, kompaktnu i laganu, 35-milimetarsku kameru koju se moglo nositi u ruci ili obješenu na rame, i koju je Morris, dizajniravši je kao unikatnu napravu zajedno s prijateljem inovatorom Charliejem Woodruffom, de facto rabio kao skrivenu kameru jer posjetitelji Coney Islanda uglavnom nisu bili svjesni da su snimani, s obzirom da takvu kameru nikad prije nisu vidjeli pa je kao kameru nisu ni prepoznali. Jedina njezina mana bila je ta što nije mogla snimati zvuk, stoga je on u potpunosti naknadno dodan u postprodukciji. Nositelj glavne uloge, dječak Richie Andrusco, iako sjajan u svom debitantskom nastupu, nikad poslije nije se pojavio na filmu, a i ostatak glumačke ekipe činili su neprofesionalci, što je u ono vrijeme u američkoj kinematografiji, baš kao i kamera iz ruke, bila silna novost, a i snimanje na (stvarnim) lokacijama (umjesto u studiju) bila je rijetka praksa. Mali bjegunac izazvao je velik odjek, na festivalu u Veneciji nagrađen je Srebrnim lavom, potom nominiran za Oscara za najbolji scenarij i filmsku priču, a i kritika ga je srdačno prihvatila. Talijanski filmofili prepoznali su u njemu odjek neorealizma, a francuski su ga naknadno prepoznali kao anticipaciju novog vala, što je mnogo godina kasnije priznao i sam François Truffaut, izjavivši – „naš novi val nikad ne bi zaživio da nije bilo mladog Amerikanca Morrisa Engela koji nam je pokazao put k nezavisnoj produkciji s tim dobrim filmom“. Danas Mali bjegunac uživa status neospornog klasika, što je službeno potvrđeno još 1997. kad ga je Kongresna knjižnica uvrstila u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebnog značenja.

c/b, 80'