Ne okreći se, sine

ratni, Hrvatska, 1956 | Mjesto prikazivanja filma: Kulturno informativni centar KIC (Preradovićeva ul. 5)

REŽIJA: Branko Bauer

Ne okreći se, sine

ULOGE:
Bert Solar (Neven Novak),
Zlatko Lukman (Zoran Novak),
Lila Andres (Vera),
Mladen Hanzlovsky (Ivica Dobrić),
Radojko Ježić (Leo),
Nikša Štefanini (šef ustaške nadzorne službe)

SCENARIJ:
Branko Bauer,
Arsen Diklić

FOTOGRAFIJA:
Branko Blažina

GLAZBA:
Bojan Adamič

MONTAŽA:
Boris Tešija

KOSTIMI:
Tea Stefančić

Sadržaj:

Inženjer Neven Novak, zarobljeni pripadnik pokreta otpora protiv nacifašista i njihovih domaćih slugu, uspijeva pobjeći iz vlaka koji je zatočenike prevozio u zloglasni koncentracijski logor Jasenovac. Iste noći domogne se Zagreba i tamo potraži pomoć od bivše djevojke Vere, koja je sad ljubavnica okupacijskog njemačkog oficira, te sazna da je njegov maloljetni sin Zoran u ustaškom internatu.

Novak sljedećeg dana dobiva pomoć u vidu novog odjela od roditelja svog bivšeg prijatelja, sada ustaškog oficira i protivnika, te igrom slučaja pronalazi utočište u stanu predratnog prijatelja Židova koji živi s maloljetnim sinom. Potom, pretvarajući se da je električar, posjeti internat i ustaški indoktriniranog Zorana, te dogovori s njim zajednički bijeg, zatajivši mu da je protivnik vladajućeg fašističkog režima. Novak mora pronaći vezu za odlazak u partizane, dok se neprijateljski obruč oko njega i sina sve više steže…
 

Godinu dana nakon scenarističke suradnje s Arsenom Diklićem na filmu za djecu i mlade Milioni na otoku, Branko Bauer angažirao je ličkog književnika školovanog u Beogradu i na ambicioznom projektu Ne okreći se sine, ranom izdanku jugoslavenskog (pod)žanra o urbanom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu, ujedno i jednom od vrhunaca tog (pod)žanra. Bauer i Diklić maestralno povezuju odrednice trilera, melodrame i ratnog filma suvereno gradeći narativ, a Bauerova režija plijeni vrsnim ovladavanjem tzv. klasičnim stilom te izvanrednom atmosferom, sjajno se snalazeći u urbanim zagrebačkim ambijentima.

Kao i u Sinjem galebu i Milionima na otoku, izbor glumaca je izuzetan – Bert Sotlar u svojoj de facto prvoj glavnoj ulozi pokazuje se jednim od najmarkantnijih jugoslavenskih glumaca, mali Zlatko Lukman, koji je talent pokazao već u Milionima na otoku, savršen je kao ideološki zavedeni dječak (nažalost to mu je bila posljednja uloga), dok su doslovno svi epizodisti briljantni, a ako bi se nekog trebalo posebno istaknuti, onda su to Lila Andres kao suštinski pozitivna fatalna plavuša Vera, te nadasve živopisni Zlatko Madunić i Tihomir Polančec kao agent ustaške policije i čistač cipela, a zapravo tajni i neočekivani pripadnici pokreta otpora.

Nezaboravna je završnica na rubovima grada s emotivno potresnim prizorom oproštaja oca i sina inspiriran Disneyjevim Bambijem, završnica koja ulazi u svaku antologiju jugoslavenske (i hrvatske) kinematografije. Nakon što je film snimljen i nakon što je postigao velik uspjeh kod publike i većeg dijela kritike, a Branko Bauer nagrađen glavnom nagradom za režiju na Pulskom festivalu, Arsen Diklić napisao je prema filmu odnosno scenariju gotovo istoimeni roman Ne okreći se, sine (filmski naslov nema zarez ispred posljednje riječi). Zanimljivo je da je njegov roman, za razliku od filma koji je bio prvi Bauerov cjelovečernji rad za odrasle, namijenjen djeci i omladini, pa su sukladno tome u njemu izvršene i neke bitne izmjene u odnosu na film (na primjer nema scene na zagrebačkom pravoslavnom groblju koja ilustrira tužnu sudbinu Srba u NDH).     

Autor komentara: Damir Radić

c/b, 112'