Ozloglašena

Notorious, igrani, romantična krimi-drama, SAD, 1946

REŽIJA: Alfred Hitchcock

Ozloglašena

ULOGE:
Cary Grant (Devlin),
Ingrid Bergman (Alicia Huberman),
Claude Rains (Alexander Sebastian),
Louis Calhern (Paul Prescott),
Leopoldine Konstantin (Sebastian)

SCENARIJ:
Ben Hecht

FOTOGRAFIJA:
Ted Tetzlaff

GLAZBA:
Roy Webb

MONTAŽA:
Theron Warth

Sadržaj:

Alicia Huberman mlada je Amerikanka koja se u travnju 1946. godine teško nosi s činjenicom da je njezin otac u netom okončanom Drugom svjetskom ratu izdao saveznike. Suočavanje s očevom izdajom, osobito nakon što je on kao nacistički špijun osuđen na višegodišnju robiju te je u zatvoru počinio samoubojstvo, toliko ju muči da se intenzivno prepustila lagodnom i porocima bogatom životu. Negativna reputacija koja ju prati vladine agente na čelu s naočitim i domišljatim T. R. Devlinom ohrabri u pokušajima da joj pristupe te ju pokušaju unovačiti za operaciju špijuniranja odbjeglih nacista koji su utočište pronašli u Brazilu. Nakon što Alicia pristane sudjelovati u operaciji, doznat će da je njezin zadatak razotkriti markantnog Alexandera Sebastiana, jednog od vođa nacističke organizacije i nekadašnjeg prijatelja njezina oca koji joj se svojedobno udvarao. Premda Aliciji neće biti teško pristupiti Sebastianu, koji će ju uskoro i zaprositi, u obavljanju njezina zadatka ispriječit će se nekoliko detalja. Ponajprije taj da će se između nje i Devlina roditi ljubav, iako će on pristati na njezinu udaju za Sebastiana, jer će u tome vidjeti mogućnost razotkrivanja čitave nacističke mreže, a potom i mnogo opasniji da će Sebastian i njegova majka otkriti njezin identitet te ju početi postupno trovati.

Godine 1946. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu te godinu kasnije nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg sporednog glumca (sjajni Claude Rains) i izvornog scenarija, koji je uz suradnju samog redatelja i nepotpisanog Clifforda Odetsa (Slatki miris uspjeha Alexandera Mackendricka) napisao iznimno ugledni dvostruki oskarovac Ben Hecht, izvrsna noirovska triler-drama s elementima špijunskog i pustolovnog filma u režiji Alfreda Hitchcocka predstavlja vrhunac redateljeva snalaženja u odabranim žanrovima. U autorskom fokusu su relacije među spolovima u nekoliko nijansi, od ljubavnog odnosa i žrtvovanja za dužnost preko ženske potrebe za povjerenjem u ljubavi do muške potrebe da profesionalni život bez osjećaja bude nadograđen emotivnim odnosom. U filmu poznatom po „najduljem poljupcu u filmskoj povijesti”, onom između Devlina i Alicije koji traje oko tri minute, makar nije riječ o jedinstvenom poljupcu jer takav u ono vrijeme zbog Haysova koda na filmu nije bio dopušten, Hitchcock maestralno razvija strogu formu trilera, obogaćujući ju špijunskim podzapletom, iz kojeg proizlazi i motiv skrivanja pravih osjećaja i nakana likova, te ironičnim kontrapunktiranjem njihovih dijaloga i gesti, uz obilje šarma i ponešto humora. Redatelj vješto eksploatira i izražene kontraste, podjednako na izvedbenoj razini, na kojoj se detalji vizualno i redateljski virtuozno kontrapunktiraju s polutotalima i širim planovima, do onih na motivskoj razini, na kojoj se želja za ljubavlju i bliskošću kontrastira s motivom seksualnog promiskuiteta. U Ozloglašenoj je malo toga onakvim kakvim se čini, jer se iza otmjenosti i formalnog poštivanja konvencija kriju psihopatologija i bezobzirnost, a iza naizgled nedužnih brbljanja opasne tajne urote. Film u kojem je trostruka oskarovka Ingrid Bergman ostvarila jednu od svojih najuspjelijih uloga, suptilnosti i slojevitosti koje doprinosi i izvrsna fotografija Teda Tetzlaffa s minuciozno promišljenim osvjetljenjem, odlikuje se i ležernom interpretacijom Caryja Granta kao pomalo ambivalentnog protagonista ne sasvim jasnih motiva. U filmu je sve na broju, i uranij kao tipični redateljev MacGuffin, i fascinantna režija razrađena do najsitnijih detalja, i izuzetno raspoloženi glumački nastupi kompletne postave, i pojavljivanje redatelja u sekvenci zabave u Sebastianovoj kući, a naposljetku i vješto variranje korištenja motiva pića tijekom čitavog filma, od Alicijine dipsomanije preko česte prisutnosti boca i čaša u kadru te skrivanja uranija u vinskim bocama do pokušaja trovanja kavom. U glasovitom intervjuu s Françoisom Truffautm Hitchcock je izjavio da je tijekom rada na filmu imao problema s FBI-jem, koji ga je mjesecima pratio zbog korištenja uranija kao motiva, jer je taj motiv izabran prije bacanja atomskih bombi na Japan. Ozloglašena je doživjela i dvije radijske adaptacije, najprije u siječnju 1948. u programu Lux Radio Theatrea, kad je Ingrid Bergman ponovila ulogu Alicije, dok je Joseph Cotten tumačio Devlina, te u siječnju 1949. u The Screen Guild Theateru, opet s Bergman kao Alicijom, ali s Johnom Hodiakom u ulozi Devlina.

c/b, 102'

Trailer