ULOGE:
James Coburn (Pat Garrett),
Kris Kristofferson (Billy The Kid),
Richard Jaeckel (šerif Kip McKinney),
Katy Jurado (gđa. Baker),
Chill Wills (Lemuel)

SCENARIJ:
Rudy Wurlitzer

FOTOGRAFIJA:
John Coquillon

GLAZBA:
Bob Dylan

SCENOGRAFIJA:
David Berlatsky,
Garth Craven,
Tony de Zarraga,
Richard Halsey,
Roger Spottiswoode,
Robert L. Wolfe

Sadržaj:

Novi Meksiko, 1881. Mladić William Bonney zvani Billy the Kid u gradiću Fort Sumneru za zabavu ubija kokoši sa svojim ortacima. Dolazi njegov stari prijatelj Pat Garrett i na piću u salunu kaže mu da su ga moćni lokalni stočari izabrali za šerifa okruga Lincoln, te da za pet dana, kada nastupi na dužnost, Billy i njegova ekipa moraju napustiti to područje jer stočarima su nepoželjni. Šest dana kasnije Garrett i njegovi pomoćnici okružuju Billyja i njegove prijatelje u daščari na napuštenoj farmi, te u puškaranju više ljudi pogine, a Billy biva zarobljen i potom osuđen na smrt vješanjem. Međutim, dok je Garrett odsutan, mladi revolveraš uspije pobjeći iz zatvora ubivši pritom dvojicu Garrettovih pomoćnika…

Godinu dana nakon što je Stan Dragoti polučio ultimativno naturalistički antivestern Billy the Kid je bio dripac, u kojem je mit o Billyju Kidu - koji je na svoj način podržao i znameniti Arthur Penn u prvijencu Ljevoruki revolveraš iz 1958. s Paulom Newmanom u naslovnoj ulozi - srušio u prah i pepeo prikazavši legendarnog revolveraša kao niskoumnog luzerskog balavca, Sam Peckinpah ponovo je romantizirao jednu od najvećih ikona Divljeg zapada. Njegov Pat Garrett i Billy the Kid (u jugoslavenskim kinima sedamdesetih film je igrao i pod naslovom Bivši prijatelj Kid) jest rađen u duhu tzv. revizionističkog vesterna novog Hollywooda sedamdesetih, što znači da se odlikuje realizmom i sukladnom mu demistifikacijom, ali kako je maloprije rečeno – lik Billyja Kida dobio je romantičan premaz, u skladu s tendencijama šezdesetosmaške generacije sklone idealiziranju prestupnika kao boraca protiv (korumpiranog i koruptivnog) sistema. U takvoj vizuri krupni stočari viđeni su kao krupni kapitalisti koji su stvarni vladari svijeta, Pat Garrett kao njihov plaćenik i izdajnik plemenitih ideala, a Billy the Kid kao buntovnik koji se ne želi prilagoditi sistemu i kao takav osuđen na poraz, kao što su poraženi i ljevičarski ideali šezdesetosmaša, buntovnika od kojih su mnogi, poput Garretta, ušli u kompromisne dealove s vladajućim sustavom. Istovremeno, film se skladno uklopio u Peckinpahov svjetonazor i stalne interese za tematiziranje problematike (muškog) prijateljstva, gašenja jednog (starog) svijeta i nastajanje novog, te prolaznosti svega. Nakon što je film snimljen, studio Metro-Goldwyn-Mayer koji ga je proizveo oduzeo je režiseru pravo na završni rez, štoviše poslije nekog vremena nije mu uopće dopustio pristup montaži. Martin Scorsese bio je među sretnicima koji su radnu Peckinpahovu verziju vidjeli na internoj projekciji i bio je njome oduševljen, no MGM je u kina pustio vlastitu verziju protiv koje je ustala čitava ekipa filma, a Peckinpah je tražio da se njegovo ime makne s credit lista. Odjek u američkim kinima bio je osrednji, međutim znatno bolji rezultati u svjetskoj distribuciji ipak su studiju donijeli prihod, no američka je kritika gotovo unisono film sasjekla. Godine 1988. napokon je objavljena spomenuta radna redateljska verzija koja je dovela do revalorizacije i oduševljenih reakcija poput one da se radi o izgubljenom remek-djelu. Zanimljivo, ta verzija ne sadrži slavnu, antologijsku pjesmu Knockin' on the Heaven's Door Boba Dylana (koji ima i malu ulogu u filmu) jer je Peckinpah smatrao da mu je Dylana nametnuo studio pa ju je u svojoj inačici izbacio; nositelj uloge Billyja, Kris Kristofferson, i sam poznati kantautor (najslavnija mu je pjesma Me and Bobby McGee), smatrao je to nepotrebnom tvrdoglavošću jer je ta pjesma najsnažnija uporaba glazbe u filmu koju je on ikad vidio. 2005. objavljena je treća verzija nazvana Specijalno izdanje, sastavljena od izvorne kino verzije, Peckinpahove radne inačice i nekoliko novih, nikad ranije objavljenih scena. Neovisno o prosudbama kritičara i stavu samih autora, svaka od verzija vrijedna je gledanja jer Pat Garrett i Billy the Kid u svakoj je varijanti izuzetan doživljaj.

boja, 122'