(bez ružičastih naočala)

Unatoč svemu, činjenica je da su Makedonija i Hrvatska oko 75 godina bile u istoj državi. To je veza koja se nikad neće izbrisati.
A kulturne veze između Makedonije i Hrvatske još su starije... Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Od 9. do 11. stoljeća dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okolice Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije toga jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanoj baštini. Prvo je pismo hrvatskog jezika bila glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli učenici očeva slavenske pismenosti Ćirila i Metoda - kaže Wikipedija.
1861. godine biskup Josip Juraj Strossmayer objavljuje zbirku narodnih pjesama braće Miladinov, knjigu koja predstavlja početak preporoda u Makedoniji. U Zagrebu je 1927. godine snimljen film NJIH DVOJE u kojem je glumio (i bio koproducent) mladić iz Prilepa, Risto Zerdevski Zerde. Film je nažalost izgubljen. U Samoboru je 1939. godine objavljena zbirka poezije BELI MUGRI Koste Racina i još je uvijek jedna od najpoznatijih zbirki poezije u Makedoniji. Ono što su Goethe i Jesenjin Nijemcima odnosno Rusima, što su Tin Ujević i Njegoš Hrvatima i Crnogorcima, to je Racin Makedoncima.
Nakon Drugog svjetskog rata veze između Makedonije i Hrvatske jačaju još i više u novom, socijalističkom okruženju. Naravno da su Makedonija i Makedonci mogli puno naučiti od Hrvata, posebno u području filma. Profesionalna makedonska kinematografija u svojim je začecima morala učiti od većih i iskusnijih republika. Tako je prvi makedonski film FROSINA snimio Vojislav Nanović, drugi je snimio France Štiglic (VUČJA NOĆ), a 1959. godine Branko Bauer snima TRI ANE. Drugi igrani film kojeg je hrvatski redatelj snimio u Makedoniji je MAKEDONSKI DIO PAKLA Vatroslava Mimice. Oba su filma snimljenja u produkciji Vardar filma i oba filma pripadaju baštini obje nacije. Među njih se smjestio Bulajićev dugometražni dokumentarac SKOPJE '63 iz 1964. godine, koji je donio prvu veliku nagradu Jadran filmu i Vardar filmu, Hrvatskoj i Makedoniji, osvojivši nagradu San Marco u Veneciji. Treći film hrvatskog redatelja snimljen u Makedoniji je koprodukcija KARAULA Rajka Grlića. U međuvremenu je i Lordan Zafranović nastojao snimiti film u Makedoniji... nadam se da će uspjeti.
Hrvatski su glumci imali zapaženi udjel u makedonskoj kinematografiji, ali i obrnuto. Bard makedonskog glumišta Ilija Đuvalekovski snimio je niz odličnih filmova u Hrvatskoj, a Nenad Stojanovski i Petar Arsovski dali su velik glumački doprinos u Grlićevom ČARUGI. I najnovije - upravo je završeno snimanje igranog filma LAZAR Svetozara Ristovskog u kojemu nastupaju Goran Navojec i Vedran Živolić, a Hrvatska je koproducent.

Izbor filmova koji će se ovaj put prikazati u Zagrebu i Splitu tematski se nadovezuje na početak ovog članka. Željeli smo hrvatskoj publici pokazati filmove u kojima je značajan doprinos obiju kinematografija.
A ako želimo početi kronološki, krenut ćemo sa TRI ANE Branka Bauera. Scenarij Slobodana Glumca dobiva nagradu na natječaju kojeg je raspisala beogradska producentska kuća UFUS, u vrijeme kad Vardar film uspostavlja jednakost unutar jugoslavenske proizvodnje i traži kvalitetne scenarije kojima će povećati svoj udio. Dakle, 1959. Vardar film se pojavljuje sa rekordna tri filma, ali još bez dovoljno snage ostvariti isključivo makedonski film.
DUBROVSKI je talijansko-makedonska koprodukcija slavnog Williama Dieterlea u kojoj makedonski filmaši uče zanat, VIZA ZLA je film slovenskog redatelja France Štiglica, ali sa dominantnom makedonskom filmskom ekipom (scenarij je napisao Slavko Janevski), dok makedonski filmski radnici u TRI ANE sudjeluju uglavnom kao asistenti i u proizvodnji filma. Možda otud proizlazi i osjećaj da je ovaj film barem unutar makedonske filmske javnosti i kritike marginaliziran, iako sam siguran da bi se u današnjoj komparativnoj analizi i ocjeni estetskih vrijednosti istaknuo kao jedan od najvećih makedonskih producentskih uspjeha, barem u tom razdoblju početaka organizirane makedonske filmske proizvodnje. Bauerov tradicionalni filmski jezik, u potpunoj je suprotnosti od tendencija tadašnjeg vremena koje preferira suvremeni filmski jezik, što je svakako doprinjelo stavu javnosti o filmu ali i redatelju uzrokovalo probleme s jugoslavenskom filmskom kritikom…

Vatroslav Mimica i Slavko Janevski zajednički nalaze odličnu podlogu za scenarij filma MAKEDONSKI DIO PAKLA u romanu Pande Taskovskog DOSLJEDNI ZAVJETU. Istinitu priču iz koje je proizašao roman prenose na film stvarajući tako jedno od najupečatljivijih makedonskih filmskih ostvarenja. Nevjerojatna je umješnost s kojom su autori filma izbjegavali stereotipe grupne kvalifikacije po kojima su partizani dobri, a Bugari apriori loši, nešto o čemu se danas sve manje razmišlja u svjetskoj kinematografiji. Također, nevjerojatan je i redateljev zahvat u dramsku formu u kojoj se čini da se ne dopušta isticanje precizno nijansiranih likova koji zapravo stvaraju film, već se upravlja velikim skupinama, dovodeći film do vrhunca koji nijednog Makedonca ne ostavlja ravnodušnim. Nadam se da se ovo ne odnosi samo na Makedonce, jer Mimičin film po kvaliteti nudi puno više od tragične makedonske priče.
JAD iz 1975.godine, drugi je film Kirila Cenevskog. Sindrom uspješnog prvog filma (CRNO SEME) ne mimoilazi ni Cenevskog. Jugoslavenska je javnost imala ogromna očekivanja od njegovog drugog filma. Radnja filma odvija se u srednjem vijeku u Makedoniji, u vrijeme raširenog bogumilstva i žanrovski je povijesni spektakl sa Olegom Vidovim (ruskim glumcem na privremenom radu u Jugoslaviji) i Fabijanom Šovagovićem koji predvode makedonsku glumačku ekipu. Film kojeg su mnogi očekivali, nije ispunio očekivanja tadašnje javnosti..... ili je u pitanju nešto posve drugo ?! Mislim da očite biblijske oznake 1975. godine nisu bile poželjne, a možda je i skraćivanje filma na 119 minuta kako bi odgovarao distributerskim zahtjevima, unakazilo ovaj povijesni spektakl koji već svojim žanrovskim opredjeljenjem neminovno zahtijeva dulje trajanje. Danas makedonska kritika i filmska javnost ističu JAD kao jedan od najboljih makedonskih filmova, posebno naglašavajući ulogu Fabijana Šovagovića.

PRESUDA iz 1977. godine drugi je film Trajče Popova. Nekako se sama nameće usporedba Popova i Branka Bauera. Trajče Popov jedan je od utemeljitelja makedonskog filma, pogotovo njegovog dokumentarnog segmenta. Zagovornik je klasičnog filmskog izražavanja koje ne ide na ruku modernistički orijentiranoj jugoslavenskoj filmskoj kritici, što je možda razlog da, unatoč velikoj vlastitoj želji da ih i dalje snima, Trajče Popov s igranim filmovima ostaje na broju dva. PRESUDA je odličan partizanski film s jednim od najvećih „partizana“ tog razdoblja - Žarkom Radićem u ulozi Mitka Angelova. Nadam se da će filmoljupci uvijek željeti pogledati dobar partizanski western, pogotovo ako ga nisu gledali ranije .... svakog 29. studenog ili 1. svibnja.



VRIJEME, VODE iz 1980. četvrti je dugometražni igrani film Branka Gapa. Tipična makedonska priča napisana u obliku romana Jovana Strezovskog, kojeg sam autor i redatelj Gapo prilagođavaju filmu, stvarajući sagu o življenju jednog sela i glavnog lika - Petra Ćuška. Priča prati borbu dvaju sela za svima neophodan izvor vode. Tema vrlo bliska i hrvatskom području, možda je bila presudna da Gapo u svoju glumačku ekipu uključi Borisa Dvornika, Milana Štrljića i Zvonka Lepetića. U VRIJEME, VODE Branko Gapo kreira svijet koji proizlazi iz romana Jovana Strezovskog VODE, ali se stalno osjećaju napori da likovima i događajima dâ jednu drugačiju, filmsku autentičnost. Kreativnost autora filma očituje se u ocrtavanju likova, potpuno u skladu s temeljima dramaturške intervencije redatelja. I doista, neosporna kvaliteta režije nije samo „izgradnja“ glavnog junaka, već i svih ostalih likova kojih u ovom filmu ima mnogo, a za koje su glumci vrhunski odabrani.

HI-FI iz 1987. debitantski je film Vladimira Blaževskog. Izbor dramskog teksta Gorana Stefanovskog koji je u to vrijeme bio na vrhuncu slave, glazba grupe LEB I SOL i Ljupčeta Konstantinova koja u film uvodi makedonski suvremeni život, glumačka ekipa (sa Fabijanom Šovagovićem), nagrada za režiju u Puli... pretpostavljaju izuzetan filmski doživljaj.
I premda Blaževski stvara film kojim se odlično predstavlja publici, Miroslav Čepinčić primjećuje da "dramski tekst Gorana Stefanovskog djeluje u jednoj uglavnom reduciranoj sociološkoj skupini, što znači manji broj dramskih likova, ali likova čiji su konflikti još izraženiji kako je prostor njihove akcije suženiji" te da se "problem u filmskoj adaptaciji jednog provjerenog kazališnog djela uvijek sastojao u fizičkoj prilagodbi" što je primjedba koja vrijedi i o ovom filmu. Međutim, ovo je film koji zaslužuje pažnju, još više ako se uzme u obzir nedavni uspjeh Blaževskog sa filmom PANK NIJE MRTAV.
Animirani film u Makedoniji počinje se razvijati ranih 70-ih s autentičnim likovnim i filmskim izrazom Petra Gligorovskog. Ali kasnije, pod utjecajem Zagrebačke škole crtanog filma pojavljuje se više autora među kojima možemo istaknuti Delču Mihailova, Miroslava Grčeva, Miceta Jankuloskog (njihovi radovi uključeni su u ovaj izbor), te Boru Pejčinova, Afroditu Marković... i svakako Darka Markovića najpopularnijeg i najafirmiranijeg makedonskog animatora, koji je u ovom izboru zastuplje


Vladimir Lj. Angelov,
Urednik filmskog programa
Makedonske kinoteke