Iz tiska:
Veličanstvena Oluja
Predstava Oluja postavljena 2010. godine za Stratford Shakespeare Festival, s Christopherom Plummerom u ulozi Prospera, podsjeća na Čarobnjaka iz Oza u kojemu čarobnjak zaista ima čarobni štapić u zemlji prepunoj čuda. Od samoga početka Prospero zna što svaki od likova treba i kako ispuniti njihove želje. I gledatelji proživljavaju njegov osjećaje dok se priprema vratiti milo za drago prostačkim plemićima koji su ga prije mnogo godina izdali, a sada se i sami nalaze u nevolji nakon što ih je na moru uhvatila oluja te su se, uslijed Prosperove čarolije, našli nasukani na obali njegove zagonetne zemlje. No, Plummer igra Prospera s toplinom i radošću mnogo snažnijom od njegova bijesa. Bez obzira koliko ga često euforija i ljutnja ometaju ili zbunjuju, njegova kćer Miranda i ljubljeni duh Ariel nisu nužni da ga spase od potpuna uništenja. Ovdje ti likovi svjedoče o tome kako je Prospero sjajan samohrani otac.  

Miranda (u živahnoj i usijanoj izvedbi Trish Lindström) dala je sjajnu ulogu Prosperove kćerke. Tvrdoglava je koliko i naivna – i iako još nije ni blizu očevu iskustvu i znanju, prerasla je uvelike ulogu praznoglave učenice. Lik kojega Prospero još voli kao dijete je Ariel (Julyana Soelistyo), vilenjak u plavo-bijelom trikou. Niti jedan Ariel iz prethodnih predstava nije bio toliko ushićen i ugodan, tako fino uravnotežen između ljudskosti i nadnaravnoga ni tako usko povezan za Prospera. Caliban, Prosperov rob, još je i više elementaran: uistinu je dijelom riba i kao da je upravo isplivao iz iskonskih voda.
Ova je Oluja snimljena tijekom više izvedbi predstave i predstavlja upravo izvrstan način prikazivanja sjajnih kazališnih ostvarenja za publiku širom svijeta. Nit vodilja je kako prigrliti, a ne prikriti, iskustvo stvarnih izvedbi na kazališnim daskama tako da ove snimke uključuju i stvarnu publiku i smijeh i pljesak. (Michael Sragow, The New Yorker)