Iz britanskoga tiska:

Ova Goodwinova pametna i neodoljiva predstava počinje prologom kojeg u originalnoj drami nema. Desetogodišnji Richard upravo je pomazan i okrunjen u raskošnoj svečanosti koja se događa na pozornici u obliku križa koju je spektakularno osmislio Paul Wills. U kovitlacu zlatnih konfeta dječaka zamjenjuje odrasli Richard odjeven u jednaki bogati kaput boje slonovače koji sjeda na gotičko prijestolje i sam sebe zasipa slavljeničkim ukrasima.

Charles Edwards odličan je u ulozi Richarda dok se kreće u nekoj vrsti vlastitoga mikro-svijeta nadutosti i osjećaja isključivoga prava. Kada ga starija generacija kori zbog toga što je zemlju uništio i zapustio, ponaša se kao netko tko silom pokušava zadržati strpljenje u ophođenju s budalama. Zar oni ne znaju da si on može dopustiti da radi što ga je volja? Iako Edwards često igra uloge dobrica, ovoga puta ostvario je ulogu kralja koji je dekadentan no ne i feminiziran te u konačnici ovoj crnoj komediji o Richardovoj bezbrižnoj samoživosti daje ljupki lagani ton. A kako mu tek usnice lagano zadrhte dok kao da razmišlja o tkanini za novo odijelo, a ne o broju godina na koje će prognati Bolingbrokea. David Sturzaker je strastven i zagonetan uzurpator koji vas drži u neizvjesnosti u tome da li će se Bolingbroke vratiti u Englesku s dugoročnim planom za ostvarivanje svojih prava koje je dobio rođenjem.

Cijela glumačka ekipa iznimno je snažna, a osobito je dojmljiva spontanost Williama Gaunta u ulozi Johna od Gaunta. I dok slijedimo njegov put od hladnoga vladara do ogoljenog ustrašenog ljudskog bića, Edwardsov Richard pogađa nas ravno u srce, ali i omogućuje da analiziramo njegovo stanje s hrabrom i objektivnom jasnoćom. Topla preporuka. (Paul Taylor, Independent, UK, srpanj 2015.)