Shakespeareovi komadi na velikom ekranu u izvedbama značajnih engleskih kazališta izniman su događaj ne samo za naše ljubitelje kazališta i filma nego i za cjelokupnu kulturu. U njoj već niz godina važno mjesto zauzimaju prijenosi u živo velikih glazbeno-scenskih događaja (najčešće iz Metropolitana), no trebalo je dočekati četristotu obljetnicu smrti jednog od najvećih svjetskih dramatičara da bi se netko odlučio za sličan pothvat s dramskim predstavama. Premijere predstava koje u kinu „Tuškanac“ prikazuju Filmski programi Hrvatskog filmskog saveza u okviru ciklusa „Kazalište na filmskom platnu: William Shakespeare - 400 godina od smrti“ bile su uživo prenošene u dvadesetak zemalja, dok mi odgođeno gledamo snimke tog prijenosa.
Do sada prikazane engleske izvedbe Shakespeareovih komada - Hamleta (Barbican Theatre) u režiji Lyndsey Turner, Zimska priča (Kenneth Branagh Theatre Company) u režiji Roba Ashforda i Kennetha Branagha i Tit Andronik (Shakespeare's Globe Theatre) u režiji Lucy Bailey – pokazale su sjajnu igru svih članova ansambla sve tri predstave, opravdale velika očekivanja od nove velike britanske zvijezde ne samo pozornice nego i velikog i malog ekrana Benedicta Cumberbatcha koji izvanredno nijansiranom kombinacijom snage i krhkosti pridonio zagonetnosti i mnogoznačnosti Hamleta. Sir Kenneth Branagh je već u mladosti pokazao veliki glumački talent upravo tumačenjem Shakespeareovih likova, a njegova režija i interpretacija naslovne uloge Henrika V (1989.) unijeli su bitne inovacije u ekranizacije Shakespearea. Kao voditelj kazališne družine, koredatelj i tumač jedne od glavnih uloga pokazao je u Zimskoj priči da još uvijek nastoji na istraživanju i vlastitoj nekonvencionalnoj interpretaciji Shakespearea. Lyndsey Turner je postavila rjeđe izvođen i najkrvaviji Shakespeareov komad Tit Andronik kao svojevrstan horror s nizom okrutnih scena, a povremenim ulaženjem glumaca u publiku i obraćanjem gledateljima kao rimskom puku uključila ih u predstavu, te time snažno pokazala kako su rat i borba za vlast i u rimsko vrijeme u kojem se radnja zbiva i doba kada Shakespeare piše tekst kao i danas jednako stravični u mučenju i ubijanju nevinih, što su potencirale i iznimno okrutne scene koje su bile toliko vjerno prikazane, da je nekim gledateljima znalo i pozliti.
Ipak je najfascinantnije da su sva ta tri značajna događaja prikazana pokretnim slikama nadrasla okvire uspjele informacije o iznimno vrijednim predstavama i postali cjelovito izvanredno uspjelo ostvarenje na velikom ekranu koje je do toga stiglo polazeći od jasnog ukazivanja da se radi o prijenosu kazališne predstave. Način na koji je kamera potom bilježila zbivanja u iznimno dojmljivim scenografijama dodao je sačuvanim vrijednostima kazališne predstave i iznimne domete filmskog oblikovanja. Isto tako sačuvane su sve vrijednosti Shakespeareove dramske riječi, ali njihovo izgovaranje bez imalo patetike na način koji se doima poput suvremene svakodneve konverzacije povezao je elizabetinsko vrijeme s današnjicom, obraćajući se suvremenom gledatelju njemu primjerenim kazališnim izrazom, ali ne gubeći pritom ništa od kompleksnosti i slojevitosti značenja Shakespeareova teksta.
Sudeći po odjecima i kritikama slična svojstva i vrijednosti ima i sljedeći Shakespeareov komad koji ćemo vidjeti na velikom ekranu kina „Tuškanac“ - Richard II, još jedna izvedba Shakespeare's Globe Theatrea, ovaj put u režiji Simona Godwina. U atraktivnoj scenografiji Paula Willsa uz niz spektakularnih redateljskih rješenja i vrlo originalno glumačko tumačenje naslovne uloge kralja koji ne uspijeva sačuvati krunu i njegovih protivnika koji koriste njegove slabosti i znaju kako vladati predstava vrlo dojmljivo govori o prirodi vlasti i njenom djelovanju na sudbine iznimno zanimljivih pojedinaca. (Tomislav Kurelec, travanj, 2016.)