Redateljica, scenaristica, glumica i producentica, umjetnica i profesorica filma, punim imenom Chantal Anne Akerman. Rođena je u Belgiji, a roditelji su joj preživjeli Auschwitz. Prema vlastitom priznanju, filmove je odlučila snimati već u petnaestoj godini kad ju je inspirirao Jean-Luc Godardov Pierrot le fou (1965). Tri godine kasnije, upisala je belgijsku filmsku školu INSAS (Institut National Supérieur des Arts du Spectacle et des Techniques de Diffusion). Od nje je odustala već u prvom semestra da bi snimila prvi film, kratkometražni Raznesi moj grad (Saute ma ville, 1968.). Godine 1971. odlazi u New York gdje ostaje do 1972. godine. Upoznaje se s tamošnjom avangardnom scenom i filmovima Stana Brakhagea, Michaela Snowa, Jonasa Mekasa i Andyja Warhola. U to vrijeme snima dugometražni dokumentarni Hôtel Monterey (1972.) u kome, kao i na kratkometražnom La chambre (1972.), započinje suradnju s direktoricom fotografije Babette Mangolte. Po Chantalinom povratku u Europu, zajedno snimaju redateljičin prvi dugometražni igrani film Ja ti on ona (Je, tu, il, elle, 1974.). Za njega prima priznanje kritike, a slijedi Jeanne Dielman, 23 Quai de commerce, 1080 Bruxelles (1975.), njen najpoznatiji i najutjecajniji film. Zahvaljujući tome, a i kasnijem radu, postala je poznata po specifičnom, eksperimentalnom i duboko osobnom pristupu filmovima koji se često bave ženama i pitanjima identiteta i seksualnosti, stekavši tako epitet “feminističke redateljice”, koji je sama odbijala. S Mangolte ponovno surađuje na dokumentarnom filmu Novosti od kuće (News from Home, 1977.). Sedamdesete zaključuje igranim filmom Susreti s Anom (Les rendez-vous d'Anna, 1978). Tijekom osamdesetih snima ponešto i za televiziju, sudjeluje u dva omnibusa i snima nekoliko kratkometražnih filmova. Među dugometražnim igranim naslovima za veliko platno ističu se Cijelu noć (Toute une nuit, 1982.), Golden Eighties (1986.) i Histoires d'Amérique (1989.). Devedesetih snima nešto manje. Nakon igranog Noć i dan (Nuit et jour, 1991.) snima dokumentarni film S istoka (D’est, 1993.) u kojem svjedoči o životu u zemljama bivšeg Istočnog bloka. Pomalo atipičan za njezinu karijeru je komercijalni film Kauč u New Yorku (Un divan à New York, 1996.), romantična komedija s Juliette Binoche i Wiliamom Hurtom o američkom psihoanalitičaru i pariškoj plesačici koji zamjenjuju stanove. Nakon završetka filma proglasila je to iskustvo neugodnim te više nije snimala u tom žanru niti sa zvijezdama. Uslijedio je dokumentarni film Jug (Sud, 1999.) o ubojstvu Jamesa Byrda Jr., Afroamerikanca, iz Teksasa u SAD-u koji su na divljački način počinila tri bijelca. Adaptirala je Prousta u igranoj Zarobljenici (La captive, 2000.), a u dokumentarnom De l'autre côté (2002.) pozabavila se sudbinom Meksikanaca koji su pokušali prijeći granicu SAD-a. Nedugo potom snimila je komediju Sutra, selimo (Demain, on déménage, 2004.). Snimila je brojne kratkometražne filmove, a njezin zadnji dugometražni igrani film je ekranizacija romana La folie Almayer (2011.). Posljednji je film No Home Movie (2015.), dokumentarac koji čini serija razgovora s majkom, snimljenih prije majčine smrti. Radila je kao profesorica na gradskom koledžu New York i sveučilištu Harvard, a bavila se i video instalacijama koje je izlagala u muzejskim i galerijskim prostorima. Sudjelovala je na Biennalu u Veneciji 2001. godine i Documenti XI 2002. godine. Njezini radovi prikazani su u muzejima i fakultetima širom svijeta. Preminula je prošle godine u šezdeset i petoj godini u Parizu.