Artavazd Pelešjan rođen je 1938. godine u Leninakanu, gradu u sovjetskoj Armeniji koji je nakon što je zemlja 1991. stekla neovisnost preimenovan u Gyumri. Odrastao je u Kirovakanu (današnji Vanadzor) gdje je stekao tehničke vještine koje su ga odvele da radi u raznim industrijskim zanatima. Godine 1963. dok je živio u Moskvi odlučio je upisati VGIK, prestižnu sovjetsku filmsku školu. Tijekom studija režirao je svoja prva tri filma, uključujući Početak (1967) koji je snimljen povodom 15. obljetnice Oktobarske revolucije. U narednim godinama od 1969. do 1993. kreirao je još šest filmova (Mi, Stanovnici, Naše stoljeće, Četiri godišnja doba, Kraj, Život). Danas živi u Jerevanu, u Armeniji. Tijekom gotovo 30 godina u srcu sovjetskog režima stvarao je devet osebujnih kratko i srednjometražnih monokromatskih filmova koji su bili sastavljeni isključivo od dokumentarnih slika. Slike preuzete iz arhiva i slike koje bi sam snimao potom bi prerađivao (usporavao, preoblikovao, invertirao) i montirao tako da zajedno tvore prave pravcate vizualne poeme koje su izmicale klasičnoj distinkciji između fikcije i dokumentarizma. Obrađujući univerzalne teme kao što su rođenje, egzil i životinjski svijet, svaki film svjedočanstvo je njegovog vjerovanja u jedinstvenost filmskog jezika. Pelešjanov stil, lišen naracije, stavlja sliku i zvuk u ravnopravan odnos. To je film čiste emocije i lirizma, bez dijaloga, glumaca i pripovijedanja, koji se odlučno, ali empatično osvrće na ljudsko stanje. Zapad ga je otkrio ranih 1980-ih – prvo je očarao filmskog kritičara Sergea Daneya, a potom Godarda da bi našao svoje zasluženo mjesto među velikanima svjetskog filma.