Francuski redatelj, scenarist, glumac i producent, punim imenom Claude Henri Jean Chabrol, smatran je začetnikom francuskog novog vala. Djetinjstvo je proveo u seoskom okruženju, a već s dvanaest godina osjetio je ljubav prema filmu, posebice trilerima i detektivskim pričama. Njegovi otac i djed su bili ljekarnici što se očekivalo i od njega. Nakon Drugog svjetskog rata, preselio je u Pariz gdje na Sorbonnei upisuje farmaciju i književnost, a kratko pohađa i Školu političkih znanosti (Ecole Libre des Sciences Politiques). I dalje se zanimajući za film, posjećuje francusku kinoteku i kino klubove te upoznaje buduće kolege i pripadnike francuskog novog vala. Po završetku studija odslužio je vojni rok i potom pedesetih godina 20. stoljeća zajedno s tadašnjim prijateljima, Éricom Rohmerom, Jean-Lucom Godardom i Jacquesom Rivetteom počinje pisati za časopis Cahiers du cinéma, razvijajući s njima teoriju o autorstvu na filmu koja je utjecajna i danas. Godine 1955. kratko je vrijeme radio u odjelu za marketing u francuskom sjedištu tvrtke 20th Century Fox. Filmski uzori bili su mu Fritz Lang, F. W. Murnau, Ernst Lubitsch i Alfred Hitchcock, a s Ericom Rohmerom 1957. godine objavio je knjigu o potonjem. Igranofilmski debi imao je 1958. godine kao redatelj, scenarist i producent filma Lijepi Serge (Le beau Serge, 1958). Sam ga je producirao zahvaljujući nasljedstvu prve supruge, a film se pokazao i financijski i kritički uspješnim. Idući film Rođaci (Les cousins, 1959.) osvojio je Zlatnog medvjeda na berlinskom filmskom festivalu 1959. godine. Već u njemu vide se redateljeve kasnije karakteristike poput vidljiva utjecaja Hitchcocka, prikaza francuske buržoazije, likova sa sumnjivim motivima i ubojstava. Zahvaljujući financijskom uspjehu prva dva filma, osniva vlastitu produkcijsku kuću AJYM Films u sklopu koje financira prve filmove prijatelj zbog čega je prozvan kumom francuskog novog vala. Uspjeh prva dva filma omogućio mu je da 1959. snimi A double tour u boji, ali film je bio neuspješan. Već iduće godine snima cijenjene Naivne djevojke (Les bonnes femmes, 1960.) i L' oeil du malin (1962.) koji s prethodnim radovima čine početnu, “najosobniju” fazu redateljeva opusa, koju kritika pohvaljuje. U isto vrijeme snima i neuspješan Les godelureaux (1961.) iz, kako je sam rekao, komercijalnih razloga. Također loše primljeni su bili i slobodna adaptacija Hamleta Ophélia (1963.) i Landru (1963.) o poznatom francuskom serijskom ubojici. Parodijom špijunskih filmova, Le tigre aime la chair fraiche (1964.), na nezadovoljstvo kritike, okrenuo se komercijalnoj strani stvaralaštva koja je trajala do 1967. godine i uključila šest filmova. Godine 1964. režirao je kazališnu produkciju MacBetha. Filmsku kritiku i publiku je opet pridobio psihološkom dramom Košute (Les biches, 1968.), koja je označila početak hvaljene Chabrolove zrelije faze: Nevjerna žena (La femme infidèle, 1969.), Neka zvijer crkne (Que la bęte meure, 1969.), Mesar (Le boucher, 1970.), Raskid (La rupture, 1970.), Juste avant la nuit (1970.). Godine 1971. režirao je La décade prodigieuse, snimljen na engleskom jeziku surađujući s Anthonyem Perkinsom i Orsonom Wellesom. Film je primio loše kritike, kao i idući Docteur Popaul (1972.) s Jean-Paulom Belmondom i Miom Farrow u glavnim ulogama. Političke teme prvi put obrađuje u filmu Les noces rouges (1973.) koji je u Francuskoj bio i mjesec dana zabranjen za prikazivanje. Nada (1974.), triler s ponovno političkom temom, prvi je film nakon Lijepog Sergea u kojem se nije bavio buržoazijom. Drama Une partie de plaisir (1975.) zanimljiva je po tome što je glavnu ulogu odigrao Paul Gégauff, njegov česti scenaristički suradnik. Uloge Paulove supruge i kćerke na filmu, odigrale su njegova kćer i prva supruga iz stvarnoga života. Potkraj sedamdesetih Chabrol je počeo režirati televizijske filmove i međunarodne koprodukcije poput drame Les innocents aux mains sales (1975.) i trilera Les liens de sang (1978.). U tom periodu snima i komediju Folies bourgeoises (1976.) koju smatra jednim od svojih najgorih filmova. Ipak, snima i Violette Noziere (1978.) s Isabelle Hupert, jedan od njegovih najpoznatijih filmova sedamdesetih. Njegovi radovi iz osamdesetih i devedesetih smatraju se slabijima u odnosu na ranije radove, no za pojedine filmove i dalje dobiva priznanja: Ženski posli (Une affaire de femmes, 1988.), Madame Bovary (1991.), Pakao (L enfer, 1994.), Svečanost (La cérémonie, 1995.), Srećom postoji laž (Au coeur de mensonge, 1998.), Hvala za čokoladu (Merci pour le chocolat, 2000.). Posljednji su mu filmovi obiteljska drama La fleur du mal (2003.), triler snimljen prema romanu Ruth Rendell La demoiselle d'honneur (2004.), drame L' ivresse du pouvoir (2006) i La fille coupée en deux (2007) te triler Bellamy (2009.) koji je režirao u 79. godini. Godine 2003. primio je europsku filmsku nagradu za životno djelo, a šest godina kasnije, primio ju je i na filmskom festivalu u Berlinu.