Iranska redateljica, scenaristica i producentica, rođena 1951. godine u Kermanshahu u Iranu. Orijentirana većinom na filmove za djecu, ali se istodobno bavi i društvenim problemima. Diplomirala je režiju 1975. godine na teheranskome sveučilištu. Nakon završetka studija počela je snimati televizijske dokumentarne filmove. Od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih intenzivno snima brojne dokumentarce raznolike tematike: kuga u Kurdistanu (Plague, 1975.), tradicionalne ceremonije (The Last Wednesday of the Year, 1977.), ženska zanimanja i zanati (Waves, Prayer Signet and Rug, 1978.), istraživanja o tekstilu (Natural and Artificial Fiber, 1978.) i prati posljedice iranske ekonomske recesije i zatvaranje tvornica (The Wheels Rotate, 1979.-1980.). Početkom devedesetih snima dokumentarnu seriju o problemu ovisnosti o drogi među ženama, muškarcima i djecom (Showkarn, 1990.-1992.). Igranofilmski debut ostvaruje s Rabete (Relationship, 1986.), dramom o nijemom dječaku kojom se probija kao vodeća iranska redateljica. Njen idući film Parandeyeh koochake khoshbakhti (Little Bird of Happiness, 1987.) osvojio je pet nagrada na Fajr filmskom festivalu, baveći se također problemom djeteta s određenom teškoćom, neshvaćenom od okoline. Uslijedile su drame Passing Through the Dust (1988.) i Lost Time (1989.) u kojima surađuje s odraslim glumcima. U periodu od 1991. do 1993. godine predavala je vizualne komunikacije na Azad sveučilištu, a igranom se filmu vraća režijom filma Bitterland (1997.), snimljenim u američkoj produkciji. Dramu Eshgh bedoone marz (A Love Without Frontier, 1998.) snima u Iranu, no surađujući sa stranim glumcima. Problemom droge i AIDS-a dotakla se u Svijeći na vjetru (Sham'i dar baad, 2004.), a Downovim sindromom bavi se u Djeci vječnosti (Bachehaye Abadi, 2006.). Nešto lakše teme odabrala je za Roya-ye khis (The Wet Dream, 2005.) i Khabhaye donbalehdar (Endless dreams, 2010.) kojim se vraća dječjem filmu.