Redatelj, scenarist i producent (rođen 11. rujna 1894. godine) kojeg se, uz Sergeja Ejzenštejna i Vsevoloda Pudovkina, smješta među najveće rane ruske, odnosno sovjetske redatelje. Poznat je po poetičnim filmovima koji su odavali počast životima i radu ukrajinskih seljaka, njegovih sunarodnjaka, a ljepota i kvaliteta njegovih filmova donijela mu je i priznanje kritike.

Iako rođen u obitelji seljaka, na poticaj polupismenoga djeda školovao se za učitelja i 1914. godine diplomirao na učiteljskom institutu u Kijevu. Radio je kao učitelj u osnovnoj školi dok je studirao na kijevskom sveučilištu (1917. - 1918.) i potom na Akademiji primijenjenih umjetnosti 1919. godine, također u Kijevu.
Revolucijom 1917. godine na vlast u Rusiji dolazi komunistička vlada, a Dovženko se početkom dvadesetih priključuje komunističkoj partiji. Nakon završetka rata, 1920. godine prihvaća zaposlenje u diplomaciji te u Varšavi i Berlinu radi kao ambasadorov pomoćnik. U Kijev se vraća tek 1923. godine i neko vrijeme radi kao ilustrator knjiga i crtač animiranih filmova. Godine 1926. priključuje se filmskom studiju u Odessi. Prvi filmski radovi su mu dvije kratkometražne komedije: Reformator Vasja (1926) i Plod ljubavi (Jagodki ljubavi, 1926) te srednjemetražni špijunski film Torba diplomatskog kurira (Sumka dipkuryera, 1927). Njegov prvi igrani, ali odmah zapažen film je Zvenigora (1928) u kojoj spaja folklorne motive s aktualnim političkim temama kako bi prikazao život u ruralnoj Ukrajini. Na sličan način snima i slijedeća tri filma koja čine tzv. “ukrajinsku trilogiju”: Arsenal (1929) u kojem se bavi ratom u Ukrajini, Zemlja (1930) koji je sovjetska kritika ocijenila kontrarevolucinarnim te Ivan (1932), njegov prvi zvučni film, koji je napala sovjetska vlada zbog prikazivanja ljudske patnje uzrokovane industrijalizacijom. Aerograd (1935) je s te strane prošao bolje jer je branio vladine planove za razvoj istočnog Sibira. U filmu Ščors (1939) bavio se revolucionarnim aktivnostima ukrajinskog intelektualca, Nikolaja Ščorsa. Tijekom Drugog svjetskog rata, u kojem također ne sudjeluje zbog srčanih problema, Dovženko snima dokumentarne filmove i radi kao ratni reporter za Crvenu armiju. Njegov prvi poslijeratni igrani film Mičurin (1948) biografija je Ivana Mičurina, stručnjaka za hortikulturu. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata počinje pisati romane, razočaran birokracijom Staljinove vlade za koja ga je sputavala u realizaciji mnogih zamišljenih filmova. Preminuo je od srčanog udara, tik pred početak snimanja filma Poema o more. Film je 1958. godine snimila njegova supruga, ruska glumica Julija Solnceva. Sama je producirala i režirala još nekoliko filmova koje Dovženko nije uspio realizirati ili dovršiti: dokumentarni Bitva za našu Sovjetskuju Ukrajinu (1961) i igrane Povijest plamenih godina (Povest plamennikh let, 1961), Zaharovannaja desna (1964), Nezaboravno (Nezabjvajemoye, 1967). Film Farewell, America koji je Dovženko započeo snimati 1949. godine, a čije je snimanje prekinuto 1951., restauriran je i izdan tek 1995. godine.