Čehoslovački redatelj i scenarist. Okušao se kao slikar, tijekom studija povijesti umjetnosti u Brnu surađivao u studiju za izradu animiranih lutkarskih i edukativnih filmova, da bi za boravka u vojsci postao član filmske ekipe i realizirao nagrađivane kratkometražne filmove Stakleni oblaci (Sklenaná oblaka, 1958) i Potjera (Pronásledováni, 1959) koji najavljuju njegove formalne preokupacije. Cjelovečernji prvijenac Golubica (Holubice, 1960), vizualnu poemu o slobodi ispripovijedanu kroz priču o dječaku Míši koji u Pragu nalazi zalutalog goluba kojega na baltičkom otoku očekuje djevojčica Suzana, na venecijanskom festivalu napala je marksistička kritika kao „nepolitičku fantaziju“. Unatoč povremenoj opterećenosti simbolizmom, djelo se zbog ekspresivne crno-bijele fotografije, odvažnih kompozicija i pokušaja da se uz minimum dijaloga i isključivo slikovnim sredstvima ispripovijeda priča smatra jednim od preteča čehoslovačkog 'novog vala' 1960ih, iako se sam autor, čiji se kasniji filmovi mogu okarakterizirati kao djela "pesimističnog realizma", uvijek nalazio izvan glavne struje. Sljedeći film, studiju klerikalnog dogmatizma, Đavoljova zamka (Ďáblova past, 1961), o jezuitskom svećeniku kojega je inkvizicija u 18. stoljeću poslala da istraži aktivnosti lokalnog mlinara Spálényja zbog sumnji za vračanje i šurovanje s vragom, odlikuje izvrsna kamera i stroga formalna kompozicija. Vrhunac njegove karijere predstavlja dvodijelna epska saga, Marketa Lazarová (Markéta Lazarová, 1967), prema istoimenoj noveli i motivima kronike Slike iz povijesti naroda češkoga Vladislava Vančure, o dva sukobljena klana u 13. stoljeću, Kozlíkovih i Lazarovih, i ljubavi između Mikoláša Kozlíka i Markete Lazarove. Posve različita od prethodnih 'patriotskih' čeških povijesnih filmova, ova je monumentalna "filmska opera" epskih proporcija možda najautentičnija evokacija srednjovjekovlja u povijesti kinematografije, u rangu s filmovima kao što su Sedam samuraja (1954) Akira Kurosawe, Andrej Rubljov (1966) Andreja Tarkovskog ili Sedmi pečat (1957) i Djevičanski izvor (1960) Ingmara Bergmana, o čemu svjedoči i činjenica da je u pripremama za snimanje Vláčil proučavao način života brazilskih Indijanaca i australskih Aboridžina, zahtijevao da oruđe i oružje bude izrađeno od autentičnih materijala i po izvornim metodama, a film na lokacijama snimao više od dvije godine, što ga je gotovo koštalo života. Iako epizodične strukture i kompleksne, počesto i konfuzne naracije, riječ je o jedinstvenom djelu gotovo ekscesne vizualnosti, nezaboravnih, katkada nadrealnih prizora snimljenih u sinemaskopu, kontrastne crno-bijele fotografije Bedřicha Bat'ke, izvanredne kompozicije i dubinske mizanscene, s čestom upotrebom ekstremnih krupnih planova i detalja, pokretne kamere, subjektivnih vizura i retrospekcija, voice over naracije i monologa, te izvrsne glazbe Zdenĕka Liške i kostimografije Theodora Pištĕka, zbog čega je u anketi čeških filmskih kritičara 1998. proglašen najboljim češkim filmom svih vremena. Istim razdobljem bavi se i u sljedećem filmu, Dolina pčela (Udoli včel, 1968), o sinu češkog plemića Ondřeju, članu teutonskog viteškog reda, kojega otac ozlijedi u međusobnom sukobu, pa se u želji da sin preživi zavjetuje da će posvetiti život službi za Djevicu. I u ovom, dramaturški 'čvršćem' djelu, koje simbolima katkada podsjeća na Aleksandra Nevskog (1938) Sergeja Ejzenštejna, progovara o sukobu poganstva i religije, a unatoč autentičnoj atmosferi djelu nedostaje poetskog žara prethodnih djela. Slijedi Adelheid (Adelheid, 1970), o odnosima Čeha i Nijemaca na sjevernoj moravskoj granici nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je bez moraliziranja ili propovijedanja poruke o bratstvu ispripovijedao priču o češkom avijatičaru Viktoru i Adelheid, kćerki bivšeg nacista, između kojih se unatoč jezičnim barijerama (ona priča samo njemački, a on samo češki) događa ljubav. Slijedi nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, a potom Legenda o Svetom boru (Povest o stríbné jedli, 1973), poetski film o dječaku Ondri u karpatskom planinskom lancu Beskidi, Sirius (Sirius, 1975), pedesetominutni film o idiličnom životu dvanaestogodišnjeg dječaka i njegovog njemačkog ovčara Siriusa kojeg prekida Drugi svjetski rat, Dim na krumpirovim poljima (Dým Brambové nate, 1977), karakterna studija o sredovječnom liječniku (izvrsni Rudolf Hrušínský) koji se nakon raskida sa suprugom iz Francuske vraća u ruralnu Čehoslovačku gdje upoznaje nevjenčanu trudnu djevojku koju je majka izbacila iz kuće, te Sjenke žarkog ljeta (Stíny horhéko léta, 1977), o žiteljima moravskog sela koji se nakon Drugog svjetskog rata moraju oduprijeti ukrajinskim gerilcima, nagrađen Grand Prix-jem na festivalu u Karlovym Varyma. 1980ih režira dokudramu o četiri tjedna u životu češkog skladatelja Antonína Dvořáka Koncert na kraju ljeta (Koncert na konci léta, 1980), potom Zmijski otrov (Hadí jed, 1981), prvi crno-bijeli film nakon Doline pčela, o osamnaestogodišnjoj djevojci Vladki koja nakon majčine smrti putuje u zabačeno selo upoznati oca, Mali pastir iz doline (Pasácek z doliny, 1983), o životu dječaka u jednom planinskom selu 1940ih, Sjene paprati (Stín kapradiny, 1984), prema noveli slikara Jozefa Čapeka (brata češkog književnika Karela Čapeka), o dvojici mladića koji zbog krivolova ubiju lovočuvara pa se daju u bijeg prožet razgovorima, sjećanjima, fantazijama i halucinacijama, televizijski film Albert (Albert, 1985), o briljantnom, ali destruktivnom violinistu, prema noveli Lava Nikolajeviča Tolstoja, te svoj posljednji film, Mag (Mág, 1988), o životu jednog od najboljih čeških pjesnika, Karelu Hyneku Máchu. (MR)