Uz Lordana Zafranovića, Rajko Grlić najistaknutiji je hrvatski filmaš sedamdesetih i osamdesetih godina. Diplomirao je filmsku režiju na FAMU u Pragu u klasi Elmara Klosa te je bio pripadnik takozvane praške škole koja je obilježila jugoslavensku kinematografiju sedamdesetih i osamdesetih. Većina njegova opusa obilježena je izravnim socijalno-kritičkim angažmanom, nerijetko prožetim humorom i ironijom; kritika kao presudan film tog opusa izdvaja
Samo jednom se ljubi (1981), prikaz neposredno poslijeratnog ljubavnog odnosa mladog komunista i balerine iz građanske obitelji, opterećenog socijalnim i političkim balastom. Najveći međunarodni uspjeh postigao je idilično-tjeskobnom pričom iz Drugog svjetskog rata
Đavolji raj (1989), nagrađenom Grand Prixom i nagradom za režiju na festivalu u Tokiju. Važnu scenarističku suradnju ostvario je sa srpskim filmašem Srđanom Karanovićem, također pripadnikom tzv. praške škole (zajedno su napisali scenarije za dva Grlićeva i tri Karanovićeva filma te kultnu Karanovićevu tv-seriju
Grlom u jagode). S Igorom Mirkovićem suautor je dugometražnog dokumentarnog filma
Novo, novo vrijeme (2001) o političkoj atmosferi u vrijeme izbora na kojima je poražena dugogodišnja hrvatska vladajuća stranka HDZ. Jedan je od osnivača filmske škole u Grožnjanu, nazvane Imaginarna akademija, umjetnički direktor Motovun film festivala te profesor filma na Sveučilištu Ohio.