Amos Gitai izraelski je scenarist, redatelj i producent igranih i dokumentarnih filmova, rođen kao Amos Weinraub (iste godine kada je rođen obitelj je promijenila njemačko prezime Weinraub u Gitai, istoznačan hebrejski prijevod). U mladosti je pošao očevim stopama upisavši studij arhitekture, no prekinuo ga je rat na Yom Kippur 1973. godine. Bio je unovačen, a za vrijeme helikopterskih misija snimao je Super 8 kamerom (rođendanski poklon majke) što su bili njegovi prvi koraci ka filmu. Na dvadeset i treći rođendan, tijekom jedne misije, helikopter u kojem je letio bio je oboren, a ta ratna iskustva kasnije je pretočio u dugometražni igrani film Kippour (2000.). Po završetku rata diplomirao je arhitekturu na izraelskom sveučilištu Technion u Haifi i potom doktorirao na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća snimio je brojne kratkometražne i dokumentarne filmove. Ističu se Bayit iz 1980. i Yoman Sadeh iz 1982. godine u kojima propituje koegzistenciju Izraelaca i Palestinaca. Oba filma je odbila izraelska televizija, no predstavljeni su na stranim festivalima. Godine 1983. Gitai se preselio u Pariz gdje živi idućih deset godina stalno putujući svijetom i snimajući dokumentarne filmove s rasponom tema od uzgajanja ananasa (Ananas, 1984.) do glazbenoga dokumentarca Brand New Day (1988.) u kojem je pratio Annie Lennox i The Eurythmics tijekom japanske turneje. Prvi dugometražni igrani film Esther režirao je 1986. godine, baveći se starozavjetnom pričom koja stoji iza židovskog blagdana Purima. Već idućim filmom Berlin-Yerushalaim (1989.) osvojio je nagradu filmske kritike Bastone Bianco na filmskom festivalu u Veneciji. Uslijedila je trilogija o židovskoj legendi o Golemu: Naissance d'un Golem (1991.), Golem, l'esprit de l'exil (1992.) i Golem, le jardin pétrifié (1993.). Godine 1993. preselio se u Haifu i započeo najproduktivniji dio karijere orijentiravši se više na igrane filmove. Snimio je trilogiju o izraelskim gradovima koju čine Zihron Devarim (1995. - Tel Aviv), Yom Yom (1998. - Haifa) i Kadosh (1999. - Jeruzalem). U Eden (2001.) i Kedma (2002.) pozabavio se poviješću Izraela, a u moderno doba vraća se filmovima Alila (2003.), Promised Land (2004.) i Free Zone (2005.). Posljednja dva spomenuta filma snimio je u međunarodnoj koprodukciji kao i slijedeći Disengagement (2007.) u kojem je surađivao s Juliette Binoche i Jeanne Moreau. S Moreau je nastavio suradnju u Plus tard (2008.) davši joj glavnu žensku ulogu. Njegov trenutno posljednji film je Roses à crédit (2010.), snimljen za televiziju u francuskoj produkciji.