Redatelj i scenarist, studirao je povijest Zapada na Waseda sveučilištu u Tokiju, no dobar dio vremena provodio je pišući i režirajući kazališne drame. Nakon diplomiranja 1951. godine započinje filmsku karijeru radeći kao asistent redatelja uz Yasujira Ozua na filmovima Bakushū (Early Summer, 1951.), Ochazuke no aji (The Flavor of Green Tea over Rice, 1952.) i Tōkyō monogatari (Tokyo Story, 1953.). Prešavši iz Shochiku filmskog studija 1954. godine u Nikkatsu radi kao asistent redatelja za Yuzoa Kawashimu. Vlastiti redateljski debut ostvaruje filmom Nusumareta yokujo (Stolen Desire, 1958.), već u njemu dotaknuvši neke od budućih tema svojih filmova. Tri filma snima na nalog Nikkatsua, no obrađuje ih na svoj način stavivši naglasak na niže slojeve društva koji će biti njegov budući glavni interes. Autorski pečat daje filmu Buta to gunkan (Pigs and Battleships, 1961.), no studio ga, nezadovoljan rezultatom koji ocjenjuju anti-američkim ostavlja bez rada iduće dvije godine. Ipak, slijedećim filmovima Žena kukac (Nippon konchûki / The Insect Woman, 1963.) i Akai satsui (Intentions of Murder, 1964.) nastavlja jednako u svom stilu te postaje jedan od vodećih redatelja japanskog Novoga vala. Osniva vlastitu produkcijsku kuću Imamura Production 1965. godine i za nju snima Erogotoshi-tachi yori: Jinruigaku nyûmon (The Pornographers, 1966.). Nakon komercijalnoga neuspjeha drame Kamigami no Fukaki Yokubo (Profound Desires of the Gods, 1968) ostatak sedamdesetih snima dokumentarne i nižebudžetne filmove. Za kriminalistički Fukushû suru wa ware ni ari (Vengeance is Mine, 1979) dobiva nagradu za najbolji film i redatelja od japanske akademije, a drama Balada o Narayami (Narayama-bushi-ko, 1983.) donosi mu Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu 1983. godine. Crna kišax (Nippon konchûki / Black Rain, 1989.) donosi mu još jednu nagradu za najbolji film i redatelja od strane japanske akademije 1990. godine, a za Jegulju (Unagi / The Eel, 1997.) osvaja još jednu Zlatnu palmu u Cannesu (dijeljeno sa Ta'm e guilass Abbasa Kiarostamija). Njegova posljednja dva dugometražna igrana filma su Kanzo sense (Dr. Akagi, 1998.) i Akai hashi no shita no nurui mizu (Warm Water Under a Red Bridge, 2001.).