U velikoj anketi magazina Hollywood, provedenoj krajem 1999. među hrvatskim filmskim kritičarima, Krešo Golik izabran je za najboljeg hrvatskog režisera svih vremena, a njegov najpopularniji uradak, komedija Tko pjeva zlo ne misli (1970), najboljim filmom, kao i u svim anketama u zadnjih petnaestak godina. Kao malo koji hrvatski filmaš, Golik je zadobio najveću pozornost i priznanja i kritike i publike, a u njegovu raznoliku opusu najviše mjesto, pored Tko pjeva zlo ne misli, zauzimaju znameniti kratkometražni dokumentarni film Od 3 do 22 (1966), te antologijska televizijska serija Gruntovčani (1975, po scenariju Mladena Kerstnera. Kao tinejdžer počeo se baviti filmom u amaterskom filmskom društvu Romanija (zajedno s Nikolom Tanhoferom, Ivanom Hetrichom i braćom Neugebauer), a kao profesionalni režiser debitirao je iznimno zapaženim kratkometražnim dokumentarnim filmom Jedan brod je zaplovio (1948). Dvije godine kasnije snimio je prvi cjelovečernji igrani film Plavi 9, a kasniji je njegov opus obilježen s jedne strane sklonošću naglašenoj stilizaciji (Djevojka i hrast, Tko pjeva zlo ne misli, Vila Orhideja), s druge realističkom i naturalističkom usmjerenošću (Od 3 do 22, Razmeđa); iznimne rezultate postiže finim spajanjem stilizacije i realizma (Imam dvije mame i dva tate, Gruntovčani). Od 1979. do umirovljenja 1989. predavao je filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji za film, kazalište i televiziju (Akademija dramske umjetnosti). Autorski opus zaključio je tv-serijom Dirigenti i mužikaši (1991). Godine 1997. Petar Krelja uredio je monografiju (i napisao osnovni tekst) Golik skupine autora.