Španjolski redatelj, scenarist slikar i dizajner, punim imenom Josep Joan Bigas Luna. Studirao je slikarstvo i dizajn, a profesionalno se bavio unutarnjim i industrijskim dizajnom. Počevši od sedamdesetih prošloga stoljeća, povremeno je snimao erotske niskobudžetne kratkometražne filmove. Tek nakon smrti generala Franca 1975. godine, počinje se profesionalno baviti filmom i postaje dio novog vala filmskih stvaralaca u Španjolskoj. Prve dugometražne filmove, triler Tatuaje i dramu Bilbao, snimio je 1978. godine, nakon čega slijedi jednako mračna drama Caniche (1979.). Religijski triler Reborn (1981.) s Dennisom Hopperom njegov je jedini film na engleskom jeziku. Nakon drame Lola (1986.) i horora Angustia (1987.), snimio je Las edades de Lulú (1990.), prvi priznati film kojim osvaja pozornost šire publike. Ujedno potvrđuje erotiku kao svoj prepoznatljiv filmski motiv zajedno s elementima nadrealizma. Kao student, jednu sliku s prve izložbe prodao je Salvadoru Dalíju s kojim se kasnije sprijateljio. Najpoznatiji je po filmu, melodrami Šunka, šunka (Jamón, jamón, 1992.) koja je učinila poznatima Penélope Cruz i Javiera Bardema, a njemu donijela Srebrnog lava na filmskom festivalu u Veneciji (dijeljeno sa Hotel de lux Dana Pite i Un coeur en hiver Claudea Sauteta). U jednako zapaženim Zlatnim mudima (Huevos de oro, 1993.) nastavlja suradnju s Javierom Bardemom. Nadrealna fantazija Grudi i mjesec (La teta y la luna, 1994.) s također snažnim erotskim motivom, treći je dio njegove iberske trilogije, prvi je Šunka, šunka a drugi Zlatna muda. Sudjelovao je u omnibusu Lumière et compagnie (1995.) četrdesetorice redatelja posvećene stogodišnjici prvog filma braće Lumière. Godine 1996. snima dramu Bámbola u kojoj nastavlja istu tematiku no s manjim uspjehom. Ponešto suptilniji Sobarica na Titanicu (La femme de chambre du Titanic, 1997.) osvaja španjolsku nagradu Goya za najbolji adaptirani scenarij 1998. godine. U drami Volavérunt (1999.) ponovno surađuje s Penélope Cruz u priči koja se vrti oko slikara Francisca Goye, njegove slike Gola Maja i smrti vojvotkinje od Albe. Slijedi romantična drama Zvuk mora (Son de mar, 2001.) te Yo soy la Juani (2006.) i Di Di Hollywood (2010.) koji su kvalitetom daleko od njegovih starih radova te prolaze nezapaženo. Živeći sa suprugom u Tarragoni na organskoj farmi od 1986. godine, bavio se i proizvodnjom vina, šunke i organskih proizvoda. Od 2008. do 2012. godine, vodio je glazbeni kafić u Zaragozi gdje su, između ostalog, na meniju bili striptiz i šunka. Preminuo je nakon duge borbe s rakom, a smrt ga je prekinula u zadnjem projektu. Radio je kao koscenarist na Segon origen (2014.) redatelja Carlesa Porte, znanstvenofantastičnom filmu temeljenom na romanu Manuela de Pedrole.