Kazališni i filmski glumac, filmski scenarist i redatelj, punim imenom Saturnino Manfredi, jedan je od najpoznatijih talijanskih glumaca i komičara svoje generacije. Na želju obitelji upisao je pravo, no shvatio je da ga više zanima gluma. Da bi izbjegao novačenje za vojsku, u rujnu 1943. godine s bratom je pobjegao u planine. U Rim se vratio 1944. godine, nastavio školovanje te upisao i Akademiju dramskih umjetnosti. Studij prava završio je iduće godine, no nikad se nije bavio tom profesijom. Diplomirao je na Akademiji 1947. godine, nakon čega se pridružio kazalištu Piccolo u Rimu. Bio je član glumačke družine u kojoj su bili i Vittorio Gassman i Tino Buazzelli. Glumio je i u Milanu, surađujuæi s redateljem Giorgiom Strehlerom u njegovim adaptacijama Shakespearea. Tijekom 1952. i 1953. godine radio je s poznatim dramaturgom Eduardom De Filippom, nastupajući u Teatru Eliseo u Rimu. U to vrijeme glumio je u dramskim ulogama, tek kasnije otkrivši talent za poznati žanr commedia all'italiana. Uz rad u kazalištu, nastupao je i u radijskim programima te radio sinkronizaciju stranih filmova na talijanski jezik. Glumački debut na velikom platnu ostvario je 1949. godine manjim ulogama u filmovima Torna a Napoli i Monastero di Santa Chiara. Otad nastupa u po dva filma godišnje, no veću ulogu ostvaruje tek u Zaljubljenima (Gli innamorati, 1955.) Maura Bologninija i Lo scapolo (1955.) Antonija Pietrangelija. Iz tog razdoblja ističu se i uloge u komedijama Totò, Peppino e la... malafemmina (1956.), Camilla Mastrocinquea, Caporale di giornata (1958.) Carla Ludovica Bragaglie, Carmela è una bambola (1958.) Giannija Puccinija, S tigra na konja (A cavallo dela tigre, 1959.) Luigija Comencinija i Odvažan potez obično nepoznatih (Audace colpo dei soliti ignoti, 1959.) Nannija Loya. Prvu glavnu ulogu ostvario je u komediji L'impiegato (1960.) redatelja Giannija Puccinija, u kojoj je bio i koscenarist. Tijekom šezdesetih prošloga stoljeća glumio je u filmovima Gli anni ruggenti (1962.) Luigija Zampe, Krvnik (El verdugo, 1963.) Luisa Garcíje Berlange, Dobro sam je poznavao (Io la conoscevo bene, 1965.) Antonija Pietrangelija, Made in Italy (1965.) Nannija Loya, Operacija San Gennaro (Operazione San Gennaro, 1966.) Dine Risija, Glava obitelji (Il padre di famiglia, 1967.) Nannija Loya i Riusciranno i nostri eroi a ritrovare l'amico misteriosamente scomparso in Africa? (1968.) Ettorea Scole. Tumačio je jedan od prvih gay likova u talijanskoj kinematografiji, u filmu Vedo nudo (1969.) Dina Risija. Omiljen kod publike i kritike, tijekom sedamdesetih ostvaruje najveće glumačke uspjehe u televizijskoj ekranizaciji slavne priče Pinokijeve pustolovine (Le avventure di Pinocchio, 1972.) Luigija Comencinija te kino filmovima Kruh i čokolada (Pane e cioccolata, 1974.) Franca Brusatija (1973.), Toliko smo se voljeli (C'eravamo tanto amati, 1974.) i Ružni, prljavi, zli (Brutti, sporchi e cattivi, 1976.) redatelja Ettorea Scole te U ime pape kralja (In nome del papa re, 1977.) Luigija Magnija. Okušao se i u redateljskoj stolici snimivši dio omnibusa nekolicine talijanskih redatelja L'amore difficile (1962.). U filmu je ujedno nastupio kao glumac i koscenarist. Za prvi samostalno režirani dugometražni film, komediju Po milosti božjoj (Per grazia ricevuta, 1971.) primio je nagradu u Cannesu za najbolje prvo djelo. Za isti film je dobio i nagradu David za najboljeg novog redatelja te talijanski Zlatni globus za najbolji prvi dugometražni igrani film. U filmu je također odglumio glavnu ulogu te bio koscenarist. Idući i ujedno posljednji film koji je režirao je komedija Nudo di donna (1981.). Kao glumac, veoma upečatljivu glavnu ulogu ostvario je u filmu Café Express (1980.) Nannija Loya. Među filmovima u kojima je glumio tijekom osamdesetih ističu se još Grandi magazzini (1986.) Franca Castellana i Giuseppea Moccie, Helsinki Napoli All Night Long (1987.) Mike Kaurismäkija i I picari (1987.) Marija Monicellija. Nastavlja snimati i u devedesetima, no većinom je riječ o ulogama u manje zapaženim filmovima. Ostvaruje uloge i u prvim radovima svog sina, redatelja i scenarista Luce Manfredija, uključujući mini televizijsku seriju Un commissario a Roma (1993.) i nekoliko kino filmova. Nastavlja se aktivno baviti glumom i nakon 2000. godine, no većinom u televizijskim filmovima i serijama. Posljednji dugometražni film u kojem je glumio je La luz prodigiosa (2003.) redatelja Miguela Hermosa. Odglumio je Federica Garcíju Lorcu, pjesnika u starosti koju nije doživio jer je ubijen. Film je prikazan na Mostri u Veneciji gdje mu je odano priznanje nagradom Bianchi za životno djelo. Nažalost, nije je mogao osobno primiti jer je bio hospitaliziran nakon pretrpljena moždanog udara od čijih je posljedica i preminuo u lipnju 2004. godine. Bio je cijenjen kao jedan od posljednjih velikih talijanskih klasičnih komičara zajedno s Marcellom Mastroiannijem, Ugom Tognazzijem, Vittoriom Gassmanom i Albertom Sordijem.