Talijanski scenarist i redatelj poznat po filmovima iz šezdesetih i sedamdesetih u kojima se bavio odnosom čovjeka i društva te moći odajući pritom snažne društvene i političke poruke.

U mladosti je upisao studij prava i počeo karijeru ilustratora dječjih knjiga, a radio je i za napuljski radio. Godine 1946. asistirao je Ettoreu Gianniniju u kazališnoj produkciji i potom Luchinu Viscontiju na njegovim filmovima Zemlja drhti (La terra trema, 1948.) i Senso (1953.). Godine 1951. započinje scenarističku karijeru te je jedan od scenarista na Viscontijevu filmu Bellissima (1952.). Asistent je redatelja i Lucianu Emmeru, Michelangelu Antonioniju i Mariju Monicelliju. Snimio je nekoliko završnih scena filma Camicie rosse (1952.) kad je redatelj Goffredo Alessandrini napustio produkciju filma. S Vittoriom Gassmanom režirao je biografsku dramu Kean - Genio e sregolatezza (1957.) u kojoj je Gassman odigrao i naslovnu ulogu. Kao samostalni redatelj zapažen je već prvim filmom Izazov (La sfida, 1957.) i nagrađen na festivalu u Veneciji. Slijedi drama Torbari (I magliari, 1959.) u kojoj se kroz priču o talijanskom emigrantu u Njemačkoj opet dotiče problema mafije. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih bio je jedna od ključnih osoba političkog post-neorealističkog talijanskog filma baveći se problemom korumpiranosti u poslijeratnoj Italiji i kontroverznim temama. Za krimi dramu Salvatore Giuliano (1962.) o sicilijanskom gangsteru osvojio je Srebrnog medvjeda za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Berlinu 1962. godine. Još zapaženiji mu je idući film, Ruke nad gradom (Le mani sulla città, 1963.) u kojem je surađivao s Rodom Steigerom. Nagrađen je Zlatnim lavovima na filmskom festivalu u Veneciji 1963. godine. Prvi film u boji mu je Trenutak istine (Il momento della verità, 1965.) o seljaku koji želi postati borac s bikovima. Nakon njega snima romantičnu dramu C'era una volta (1967.) sa Sophijom Loren i Omarom Sharifom u glavnim ulogama. Prema memoarima Emilija Lussua, antifašističkog aktiviste koji je kasnije postao talijanski senator, u talijansko-jugoslavenskoj koprodukciji snima antiratni film Ljudi protiv (Uomini contro, 1970.). U iduća tri filma obrađuje kontroverzne teme, od tajanstvene smrti Enrica Matteija, predsjednika talijanske državne kompanije za naftu i plin Eni u Slučaju Mattei (Il caso Mattei, 1971.), političkih spletki oko poznatog gangstera u Lucky Luciano (1973.) i korupciji državnih službi u Izuzetnim leševima (Cadaveri eccellenti, 1976.). Tijekom priprema za rad na filmu Slučaj Mattei kontaktirao je sicilijanskog novinara Maura De Maura koji mu je trebao pomoći u istrazi oko smrti Matteija, no De Mauro je potom nestao pod nikad razjašnjenim okolnostima. Za taj film Rosi je primio Zlatnu palmu u Cannesu 1972. godine (dijeljeno s La classe operaia va in paradiso, 1971., Elija Petrija). Izuzetni leševi mu donose nagrade David di Donatello za najbolji film (dijeljeno s Amici miei, 1975., Marija Monicellija) i redatelja te talijanski Zlatni globus za najbolji film 1976. godine. Sedamdesete je zaključio još jednim uspješnim filmom, ratnom dramom Krist se zaustavio u Eboliju (Cristo si è fermato a Eboli, 1979.) ponovno radeći s čestim suradnikom, glumcem Gianom Marijom Volontéom. Film prima nekoliko nagrada na svjetskim filmskim festivalima, uključujući britansku nagradu BAFTA za najbolji strani film 1983. godine. Slijedi također zapažena i nagrađivana drama Tri brata (Tre fratelli, 1980.) koja je bila izabrana i kao talijanski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma 1982. godine. S Plácidom Domingom je potom surađivao na filmskoj adaptaciji Bizetove opere Carmen (1984.). Prema romanu Gabriela Garcíje Márqueza režirao je dramu Cronaca di una morte annunciata (1987.) s Rupertom Everettom, Ornellom Muti i Gianom Marijom Volonté u glavnim ulogama. Snimio je dio omnibusa talijanskih redatelja 12 registi per 12 città (1989.) i potom režirao triler s Jamesom Belushijem, Mimi Rogers, Vittoriom Gassmanom i Philippeom Noiretom Dimenticare Palermo (1990.). Snimio je dokumentarni film Diario napoletano (1992.) i potom svoj posljednji igrani film, ratnu dramu La tregua (1997.) s Johnom Turturroom i Radom Šerbedžijom koja mu je ponovno donijela nagradu David di Donatello za najbolji film i režiju. U periodu od 2003. do 2008. godine posvetio se kazališnoj režiji s nekoliko komada Eduarda De Fillipa. Primio je počasnog Zlatnog medvjeda za životno dostignuće na filmskom festivalu u Berlinu 2008. godine te Zlatnog lava za životno dostignuće na venecijanskom filmskom festivalu 2012. godine.